Ima li ga ko se čudi tomu što su djeca vikala: "Ubij Srbina!" Postoji li iko među nama ko još vjeruje kako je generacija koja dolazi tolerantnija, uključivija i "šira" od nas koji smo svjedoci mračnih devedesetih? Mladi ponavljaju ono što čuju od seniora po nogometnim stadionima i u obiteljskim kružocima kad netko "po gasom" sipa mržnju po drugima i drugačijima, želi im smrt, nesreću, nestajanje u vremenu i prostoru. A na takvim mladima, jao nama, svijet ostaje, piše Saša Ljubičić za Slobodnu Dalmaciju. Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Mržnja je u institucijama
Djeca su izvikivala ono što čitaju sa zidova koje, gotovo tri desetljeća od kraja rata u Jugoslaviji, i dalje prekrivaju poruke od kojih se ledi krv u žilama. Pa ovdje je postalo sasvim normalno da se na sve strane "kočopere" kukasti križevi i ustaško "U". Oni su gotovo dio nekakvog uličnog mainstreama na koji se više nitko ne osvrće, za kojeg ne mare ni vlasti, čiji bi ih komunalni redari trebali pobrisati u "roku odmah".
Ni po muke da su mržnja i isključivost samo stvar ulice: ološa, šljama, bande neodgojene. No oni su se odavno uselili u institucije: propagiraju ih pojedinci u školama i crkvama, medijima, udrugama… Nema nijedne pore društva u koju se nisu uvukli ekstremisti čijem su utjecaju, zorno to govori najnoviji primjer iz Sarajeva, podlegla i djeca.
Nacistički otrov truje danas i ovdje i najnevinije duše. Strašno je do čega nas je dovelo stalno podgrijavanje rata nakon rata. I to samo da bi oni koji su se u toj silnoj nesreći "nahlapali" sačuvali opljačkano i oteto.
Loše nam se piše
Kad prebrojavate Srbe u Vukovaru pa im slavodobitno poručujete da ne smiju koristiti ćirilicu u javnom prostoru jer ih ima manje od trećine od ukupnog broja stanovništva, posredno ohrabrujete sve koji su ove male Splićane na nogometnom turniru u Sarajevu potaknuli na krvožedno skandiranje.
Toleriranje najgoreg crnila oko nas dovelo nas je do toga da su nam neonacisti i njihovi sluge – ustaše i četnici – uzeli najljepše što svako društvo ima. Uzeli su mladost, odnosno budućnost. A budu li nas sutra vodili oni koji danas uzvikuju "ubij Srbina!" loše nam se piše. Povijest se, ta uče nas to cijelog života, ponavlja. Ne daj Bože da je osjetimo u onom obliku kakvim se ovdje uprizorila u režiji Ante Pavelića od 1941. do 1945., a u čijoj su se uvertiri izvikivale upravo ovakve "parole" kakve smo čuli u Sarajevu, kao priprema za genocid.
