Kultura

Selma Štrbo spas od surove stvarnosti pronalazila u baletu: To je jedina konstanta u mom životu

Ratovi su uvijek bili stvar odraslih, vojnika i sukobljenih strana, dok su se njihove posljedice uglavnom održavale na one koji takvih sukoba nisu bili svjesni, na djecu. Djeca u Bosni i Hercegovini tokom rata '90-ih godina, kada su njihovi dječiji snovi bili prekinuti preko noći, a životi postali ispunjeni tjeskobom, strahom, glađu i izolacijom, pronalazili su svoje načine za bijeg od stvarnosti. Mnogi mališani su i pod kišom granata pohađali nastavu u improvizovanim učionicama, učili prva slova, čitali prve priče, upoznavali prve prijatelje, bavili se sportom i umjetnošću... Selma Štrbo je svoj spas od surove stvarnosti pronalazila u baletu. Bio je život, značio je ljepotu u zatvorenom, dok su se na sarajevskim ulicama događale grozote.

Održali "živom" baletnu umjetnost

Tokom rata, Selma i njeni prijatelji iz klase, kao i balet majstori, rizikovali su živote kako bi dolazili na probe i održali "živom" baletnu umjetnost u Bosni i Hercegovini.

Selma nije odustala od svoje ljubavi prema baletu. Rat je nije spriječio da trenira, što je nastavila i u poslijeratnim godinama.

Jedna je od vodećih balerina u Bosni i Hercegovini. Od 1996. godine stalna je članica baletnog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo. Iza nje su desetine vrhunskih projekata u ovoj kući, ali i mnogim drugim nezavisnim umjetničkim projektima.

Selma Štrbo (45), kao balerina u Narodnom pozorištu u Sarajevu radi više od 26 godina. Baletom se bavi skoro 32 godine. Još kao djevojčica stalno je plesala. Njena mama je sasvim slučajno jednog dana vidjela oglas za školu baleta u Sarajevu.

"Pitala me je da li želim da idem i ja sam pristala. Voljela sam plesati", ispričala je Selma Štrbo.

Selma Štrbo / Foto: AA

Tako je i krenula priča o baletu i velikoj ljubavi koja traje četiri decenije. Trenirala je cijelo vrijeme do nesretnog rata koji "zaustavlja" živote u BiH.

Iz straha za živote obustavili treninge

"U ratu je sve stalo. Ne znam kako sam se u gradu srela sa djevojčicom koja je bila sa mnom u klasi. Njen je tata znao našeg bivšeg balet majstora. Rekli su da je ona voljna da nas trenira. Našli smo se u jednoj praznoj učionici. Držale smo se za radijatore. To je trajalo možda mjesec dana", prisjetila se Štrbo.

Tada je u blizini mjesta gdje su trenirale pala granata, pa su iz straha za živote obustavili i treninge.

"Onda je Brižita to nekako pokrenula, ne znam uopšte kako se to desilo. Upisivale smo se u školu, Srednja muzička škola, odsjek klasični balet. Tako se to nastavilo. Tada smo počeli raditi i neke projekte. To me spasilo. Balet nam je jako pomagao u ratu. To je bila kao izmještena realnost u tom trenutku, kako meni tako i publici koja je dolazila na predstave. Ne znam koliko se puta izveo mjuzikl 'Kosa'. Kamerni teatar je uvijek bio prepun. To je bio neki bijeg od stvarnosti i meni i tim ljudima koji su dolazili da 1,5 sat uživaju u predstavi, a nakon toga izađu na ulicu punu granata", istakla je Štrbo.

Selma Štrbo / Foto: AA

Ni u jednom trenutku u tim teškim ratnim godinama nije sumnjala u svoj poziv i ljubav prema baletu.

"Kosa" i "Bolero" kao odrastanje

"Imali smo neke pauze, kada su granatiranja bila intenzivna, oko mjesec, dva. I onda smo opet nastavljali. Ljeto 1994. je jedno od boljih ljeta u mom životu, koliko god to sumanuto zvučalo. Tada sam imala 17 godina. Radila se 'Kosa' i 'Bolero'. Tu sam plesala sve. Družila sam se sa starijom generacijom, tu sam bila najmlađa. Spasilo me to. To je bilo moje odrastanje s tim ljudima, uopšteno moje odrastanje i odrastanje kao plesača", prisjetila se Štrbo za Anadoliju.

Tada nas je bilo sedam-osam žena i četiri muškarca.

"Od toga su tri bila vojni obveznici. Mislim da su u samo u jednoj predstavi 'Bolera' bila sva četvorica muškaraca. Uvijek je neko bio na liniji", kazala je Štrbo.

Balet joj je i dan-danas spas.

"To je jedina konstanta u mom životu. Šta god da prolazim u životu, šta god da mi se desi, to je nešto gdje nalazim spas. Mi, šta god da se desi, lijepo ili ružno, moramo obući kostim i izaći na scenu. Mislim da mi je balet dao mnogo više nego što sam ja njemu. Za balerinu je najvažnije da uživa na sceni, meni je to nekako najvažnije. Ja kao da sam se rodila na toj sceni. Trenira se svaki dan", kazala je Štrbo, koja i danas trenira.

Tokom rata doživjela je i veliku tragediju - poginula je njena prva ljubav.

"To je bila moja prva ljubav koja je jako kratko trajala. Samo iskustvo je bilo jako šokantno i traumatično. Gledala sam to. Nestao je neko sa kim si se jučer poljubila. Gledaš kako ga nose. Bila sam izgubljena. Poginuo je 1992. godine. Imao je 17 godina, a ja 15. Pala je granata, pogledala sam kroz prozor i vidjela da njega nose", prisjetila se Štrbo.

Donacija Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida

Svoje uspomene, fotografije, scenarij teksta iz "Kose", "hodalicu", isječke iz novina, cipelice, donirala je Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu. Želja joj je da ova priča živi i da o njoj čitaju turisti iz cijelog svijeta.

Teško joj je pala posjeta Muzeju i da vidi sve te lične stvari ljudi iz rata. Međutim, smatra da su mjesta poput ovog Muzeja jako važna za kulturu sjećanja i da se nikada ne zaboravi ono što se dešavalo u BiH '90-ih godina.

"Muzeji su jako bitni. Ovdje su lične stvari ljudi. Teško mi je bilo kada sam vidjela klupu učiteljice koja je poginula i taj nedovršen rad djeteta. Tu sam stala, moram se pripremiti za obilazak", dodala je Štrbo.

Merisa Topalović, direktorica ustanove Bosanski muzeji sjećanja, kazala je da je Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu jedan od pozitivnih primjera suočavanja ljudi sa potisnutim bolom i patnjom i prvi korak ka naprijed.

"Bosna i Hercegovina je puna heroja bez puške, običnih ljudi koji su na poseban način iznijeli težinu rata, agresije na BiH. Tako smo stupili i u kontakt sa Selmom. Kada je ljudski život vrijedio ništa, Selma je svojoj snagom kroz balet ohrabrivala druge. Ovo je prilika da sve ljude pozovemo da dođu i posjete Muzej, sa nama podijele svoju priču", dodala je Topalović.