Tokom protekle sedmice upriličena je pretpremijera humoristične serije "Tender" za koju scenario i režiju potpisuje Srđan Vuletić. I nakon samo nekoliko dana stižu pozitivne reakcije građana. U razgovoru za Raport bh. reditelj i scenarist Srđan Vuletić, poznat, između ostalog, po ostvarenjima Ljeto u zlatnoj dolini i Teško je biti fin, govorio je o novom bh. sitcomu "Tender", novim projektima, problemima u našoj zemlji, ali i odlasku poznatog bh. glumca Saše Petrovića.
"Tender“ je komedija smještena u fiktivnu Agenciju za zajedničke državne nabavke, i prati komisiju za tendere koju čine tri člana – Srbin, Bošnjak i Hrvat, potpuno različitih političkih i životnih svjetonazora, a svaki od njih pokušava progurati svoje interese.
Nova glumačka energija
Na samom početku razgovora želim da Vam se zahvalim na izdvojenom vremenu. Želim da Vas prvo pitam kako ste?
Odlično sam, hvala na pitanju. Nadam se da ste i vi dobro.
Možemo li kazati da je "Tender" zapravo kroz autentičan i zdrav humor dekonstrukcija prepoznatljivih političkih praksi u BiH?
Mogu slobodno da kažem da su mi se slegli utisci. Svaki dan dobijemo potvrdu da smo sa serijom "Tender" uspjeli da dobijemo nešto što smo i željeli kada smo ulazili u cijeli projekt. Željeli smo da napravimo prije svega jedan sitcom koji je različit od cjelokupne ponude sitcoma u regionu. Sagovornici mi često govore da je ovo nova energija koja je prepoznatljiva. Zaista se u seriji vidi nova glumačka energija, novi način snimanja i novi humor. Ljudi ne znaju ni kako da ga označe. Neki ga nazivaju humor blamaže, humor ofiranja... Sve kolege koje su radile na ovome su ponosne jer polako projekt "ulazi u narod".
Da li plakati ili se smijati
Zaista, serija je potpuno drugačija od svega što smo imali.
Upravo tako. Neven Samardžić, jedan od naših reditelja je jedne prilike kazao da ono što će vas tokom dana nervirati, ovdje u seriji će vas nasmijati. Toliko smo oguglali na te neke floskule, političke modele, političke spinove i finte da više ni sami ne znamo šta bismo sa tim. Da li plakati ili se smijati. U "Tenderu" smo pokušali da zapravo shvatimo da iza te destrukcije, da iza svega što se dešava ne stoje nikakve mega sile ili umovi, nego ljudi koji sjede u kancelarijama i ne rade ono što bi trebali.
Što duže gledate seriju, upast će vam u oči jedan detalj. To je da tu niko ništa ne radi. Najuporniji su neradu. Rezultat tog nerada je da nema progresa u državi. Često čujemo kako postoji neki jako važan tender za narode Bosne i Hercegovine, ali na kraju niti ga izguraju niti se to desi. Između ostalog, "Tender" je priča o nesposobnostima i ljudima koji su na pogrešnom mjestu. Međutim, gledatelji moraju da znaju da je to samo jedan dio priče "Tender". Dakle, jedan dio je to sve oko tih spletki vezanih za provođenje tendera i političkih nadmudrivanja.
Šefovi guraju svoju priču
Nama je od samog početka bio važniji taj ljudski aspekt. Kada bacite grupu ljudi u isti prostor, nakon nekog vremena, oni će se početi zbližavati. I imati neke zajedničke interese i imati neke stvari koje će ih dovesti u sukobe. No, sve će se to svesti na ljudsku ravan. Važan dio priče "Tender" su tri glavna lika, Srbin, Bošnjak i Hrvat. Oni krenu vrlo tvrdo sa instrukcijama svojih šefova da guraju svoju priču. Ali vrlo brzo prepoznaju svoju slabost. To je da sva trojica žele da se obogate jako brzo. I to nam omogućava da vidimo tu dekonstrukciju. Iz iskustva znamo da sve te priče o zaštiti naroda, da neko se žrtvuje za narod i slično su uglavnom bile floskule. U 98 posto slučajeva su bile floskule, jer da nisu, bilo bi pomaka u državi. Ne bismo bili tu gdje smo sada.
Zanimljivo je da ste okupili jednu jako mladu glumačku ekipu. Tu su Aida Bukva, Nadine Mičić, Tarik Džinić... Kako je bilo raditi sve ovo vrijeme sa ovim mladim ljudima?
Kada smo ponudili ovaj projekat BH Telecomu, kazali smo da želimo pomak na svim tim novima. Sama priča je potpuno drugačija i taj humor je drugačiji. Nije humor koji je već bio prisutan. Znali smo da će to biti osvježenje za scenu. Onda smo im jasno kazali koje su nam stvari bitne. Humor, mlade snage i novi talenti sa obje strane kamere. Sve su to ljudi koji su imali nimalo ili jako malo iskustva u smislu većih uloga. Uz to Aida Bukva, Vanesa Glođo... Izvrsni glumci koji nikada nisu imali priliku da igraju velike uloge u serijama.
Potpuno drugačiji humor
S druge strane, način snimanja je bio potpuno drugačiji. Snimali smo to sa kamerama koje su na ramenu, koji nisu na stativu, nije standardna postavka. I iza svega toga imamo asa u rukavu. To je da u sitcomu "Tender" nema ponižavajućeg humora. Znači mi samo propitujemo, ni sa čim se ne ismijavamo. I psovke i vulgarnost su za nas crvena linija. I to se pokazalo kao izvrstan potez.
Mene ljudi doslovno zovu da mi kažu da su oduševljeni i seriju gledaju i sa svojom djecom. Zanimljivo je jako. Nismo u ušli u taj cijeli rad bez vulgarnosti zato što je to bila neka matematika koja će nam donijeti više gledalaca, nego smo htjeli da pišemo epizode koje su teže za pisanje. U posljednjih 30 godina na prostoru bivše Jugoslavije možemo vidjeti da vrlo brzo, nakon neke mini dijaloške razmjene, neko nešto opsuje. I onda je to kao smiješno. A zapravo je to tako lakše za pisanje.
Srđan Vuletić: Mladim ljudima ne treba mazati oči iluzijama
Možemo li kazati da se narod zasitio takve vrste humora?
Moguće je da je tako. Iz svoje vizure i vizure kolega sa kojima sam radio, mogu da kažem da generalno nismo ti neki likovi. Jednostavno, ne volimo vulgarni humor i ne volimo tu vulgarnost. Karte su nam se poklopile. Nama je bilo teže, ali je bilo uzbudljivije da probamo. Znate, ljudi kada uđu u konflikt sa vama, uvijek vam nešto poručuju između redova. Rijetko je to u nekom otvorenom sukobu.
Svakodnevno radite sa studentima na Akademiji scenskih umjetnosti. Koje savjete im dajete?
Studentima često kažem prije svega nemojte nikada slušati ljude koji vam daju savjete. Međutim, često im kažem da moraju da shvate da poslovi koji se izučavaju na Akademiji nisu jednostavni, kako ih se često predstavlja. To su vrlo kompleksni poslovi. I ne bi škola trajala pet godina da je to tako jednostavno. Jedan čovjek je rekao da je lako biti glumac, u BiH bi bilo više glumaca nego rudara.
Ovo su jako teški poslovi. Mladim ljudima ne treba mazati oči iluzijama. Kada završe školu, ući će u jednu jako kompetitivnu sredinu, gdje jako mali broj ljudi uspijeva da se realizira kroz projekte. Moraju biti istrajni, čvrsti i znati šta žele. No, jako je važno da to što žele naprave kroz svoj glas. U svakoj profesiji ima neki novi glas. Moraju da govore svojim glasom, ne tuđim. Ohrabrujemo ovdje studente da pronađu ono što jeste njihov rukopis. I to da gaje i razvijaju, jer će samo takvi biti zanimljivi.
Kvantitet produkcije u BiH
Nedavno je preminuo bosanskohercegovački glumac Saša Petrović. Svoju prvu glavnu ulogu imao je u filmu "Teško je biti fin". Međutim, nakon njegove smrti otvorila su se mnoga pitanja. Jedno od krucijalnih je i da li dovoljno cijenimo glumce?
Nažalost, u slučaju Saše Petrovića ta je tema postala dominantna nakon njegove smrti. Kako je moguće da je on, koji je zaista bio vrhunski talent, imao samo jednu glavnu ulogu. Tu se sada preklapa više stvari. Na stranu sada Sašini privatni demoni.
Sada se otvara pitanje kvantiteta produkcije. Objektivno ako sagledamo, ukoliko nemamo neki normalan kvantitet produkcije, kao rezultat ćete imati veliki broj glumaca sa sudbinama poput Saše. Neće nikada stići ni glumci ni glumice biti u poziciji da igraju glavne uloge u nekom filmu ili predstavi. To je jako loše. Međutim, to se vrlo lako može popraviti.
Ovo je sretna okolnost sa BH Content Lab platformom. Prvi put se radi tako da je potreban veliki broj glumaca. I nadam se će taj trend ostati. Nakon Sašine smrti se otvorilo niz pitanja. Mi glumce možemo cijeniti samo kroz njihov rad. Narod ne zanima privatni život glumaca.
Tako da, i to bi se riješilo kada bi bilo više prilika. Na osnovu većeg uzorka, mogli bismo procijeniti koji glumac je zaista veličina, ovaj nije i slično. Onda bismo naučili to malo bolje da cijenimo. Nadam se da ćemo doći u situaciju, kao kolege u Srbiji i Hrvatskoj, da imamo kontinuirani rad. Tek onda možemo da imamo neku kritičku procjenu i osvrt.
Pratim političku situaciju u BiH
U Srbiji i Hrvatskoj su značajno bolje produkcije. Hoće li BiH doći nekada u taj rang?
To je pitanje puno kompleksnije nego što izgleda. Zato što smo mi u BiH, bar što se tiče filmske produkcije, pokazali da umijemo da napravimo ogroman uspjeh. Čak i to nije bio dovoljan argument da se nekako to reguliše kroz neki zakon o kinematografiji.
Mi pokušavamo da se uredi to pitanje kinematografije. S druge strane, da se ohrabre kantoni da finansiraju svoje mlade autore. Znate, ne mora se fizički biti u Sarajevu i snimati film. To može biti i u Zenici, Tuzli, Bihaću, Banjaluci... Neka svako ohrabri kroz neki mini budžet te mlade ljude. Neka se zaista vidi šta imamo od talenata. Mislim da bi se onda, upravo od mapiranja talenta, dosta dobilo. Znali bismo šta imamo. To je jedna strana, generalno uređivanje produkcija i zakona vezanih za produkciju. S druge strane, koliko i kako možemo uraditi da to traje?
Mislim da je problem što je napravljen neki narativ da se na filmove i serije gleda kao na neka davanja. Zapravo niko ne uđe u analizu. Treba gledati na projekte ovako: država je dala toliko novca za taj film, da vidimo kolika je, osim umjetničke, i ekonomska dobit. Ili tačnije da kažem, ekonomska potencijalna dobit, jer nisu svi filmovi dovoljno dobri da privuku strane koprodukcije. I da onda razmišljamo o filmovima kao o materijalnim dobrima koja imaju i ekonomsku dobit.
Da li pratite političku situaciju u BiH?
Onoliko koliko mogu, pratim.
Bolji život
Kakva je situacija u kojoj žive građani BiH, bojite li se sukoba, ostati ili otići?
Ne bojim se sukoba, ali to je nezahvalno za izjaviti. Vjerujte mi da sam noć prije nego što će Rusija izvršiti invaziju na Ukrajinu bio sto posto siguran da se to neće desiti. Isto tako, živio sam u Sarajevu i dan prije rata još uvijek nisam mogao vjerovati da će se to dešavati. Tako da, nisam pravi sagovornik, kao i mnogi u Sarajevu.
Objektivno postoji osjećaj da je BiH, pa čak i Crna Gora, Makedonija u rangu sa Moldavijom. Imate osjećaj da ima neko dugme koje se može pritisnuti bilo gdje na svijetu i može ovaj prostor destabilizirati. Jer su napravljeni svi preduslovi da bilo kakva inicijativa za destabilizaciju zapravo ima efekta. Ključni problem naše države u posljednjih 30 godina je narativ. Narativ u kojem treba da dominira nešto što se zove udruživanje snaga u ime boljeg života se ruši na razne načine.
Prije svega potpirivanjem nepovjerenja između naroda, ukidanje svih građanskih mogućih inicijativa što je meni potpuno bizarno. S obzirom da je cijela Evropska unija utemeljena građanskim principima. U BiH se to nekako zabranjuje. Ustvari izlaz iz situacije jednostavan. Postoje male države poput Slovenije koje su vrlo stabilne i ekonomski vrlo zdrave. Jednostavno, ljudi razumiju da je udruživanje u ime nekog većeg dobra puno bolje nego stalno drviti oko sitnih stvari.
Sve što nas nervira može da bude naša prošlost
Građani često znaju da kažu kako su upravo političari najbolji glumci na sceni.
Zaista je to jedna posebna scena. Mada, moram da kažem da imam osjećaj da nisu samo takvi političari iz regiona, nego da je tako i na svjetskoj sceni. Imate jako puno tih igrokaza gdje neko nekog naruži na televiziji. No, osjeti se da su minut prije toga bili zajedno. Građani nisu glupi, mogu da razumiju i provale šta se dešava.
S druge strane, postoji jedna velika tendencija da građani simplificiraju posao političara. Posao političara nije jednostavan. I to je važna profesija, ti ljudi vode državu. Mislim da kroz tu simplifikaciju su se samo građani izgubili. Jer su do te mjere mistifikovali taj posao da niko neće da ide u političare, a onda se bune ko ih vodi. Pozivam sve koji misli da mogu da ne troše svoju energiju na neke nepotrebne stvari nego da se angažiraju i time pokažu koliko mogu.
Jesmo li izgubili ćejf?
U Firenci sam jednom naučio da samo građani tog grada mogu da kažu da je najgori na svijetu. To niko drugi ne smije da kaže. Isto tako je i u BiH. BiH je za nas koji je najviše volimo najgora. Vidimo sve mane i znamo da se te mane mogu vrlo lako ukloniti. Sve što nas nervira može da bude naša prošlost. Ne mislim da smo izgubili ćejf.
Srđan Vuletić: Ljudi misle da lagodno živimo
Ljudi kada dolaze sa strane misle da mi ovdje lagodno živimo. I mislim da mi njima pravimo igrokaz da smo svi sukobljeni. Oni ovdje vide ljude koji polako rješavaju svoje probleme, bez žurbe. Ne razumiju ovaj princip života. U BiH ljudi nisu robotizirani kao u nekim drugim zemljama. Volio bih da ljudi žive malo bolje i da se političari bolje bore za problem siromaštva. Siromaštvo je uzrok mnogih nedaća u ovoj državi. U tom smislu ne treba dići ruke od ove države. BiH nikada neće izgubiti dušu.
Koje projekte nam spremate u budućnosti?
Intenzivno pregovaramo sa BH Telecomom o drugoj sezoni serije "Tender". Snimljena je prošle godine serija Frust, režirao je Danis Tanović, ja sam je pisao. Ona je u montaži. Stalno me pitaju da li ću ja nešto režirati? Da, hoću. I ova godina će biti godina u kojoj ću ponovo režirati film. Tokom proljeća sam spremam da režiram film pod radnim nazivom "Džin". To sam više puta odlagao. Došlo je vrijeme da se realizira. Naredni put kada se budemo vidjeli pričat ćemo o tome.
