Nije dugo trebalo da Denis Bećirović pokaže svoje pravo lice nakon što je zasjeo u fotelju člana Predsjedništva.
Za one koji ga duže znaju nije to nikakvo iznenađenje, kao ni za one koji su u njegovog suhoparnoj i monotonoj pojavi prozreli opasnu dozu populizma, ali su ipak za njega glasali s grčem. Samo kao kontru Bakiru Izetbegoviću.
Široke su pak ljevičarske mase koje su frapirane i šokirane količinom etničkog populističkog radikalizma koji kao bujica šiklja iz svakog Bećirovićevog javnog nastupa.
Bećirović je, u bliskim krugovima, poznat kao ziheraš i čovjek koji je sklon političkom kameleonizmu posebno u slučajevima kada u svojoj blizini ima nekoga za koga smatra da je ispred njega, da je jači i popularniji.
Tako se Bećirović pokušava pretvoriti u neku vrstu radikalnog bošnjačkog Željka Komšića, koji je sve Bećirovićeve slabosti iskoristio kako bi ga 'pridobio' na svoju stranu odnosno kako bi ovladao njima i u konačnici upravljao.
Bećiroviću, koji u Komšiću vidi neku vrstu ideala, mudrog a pri tome pristupačnog gradskog jalijaša to nije nimalo mrsko jer je shvatio sljedeće - na talasu radikalnog populizma koji se oslanja malo na etničko, malo na građansko mogu dobiti gomilu glasova zaluđene mase.
I za taj cilj - Bećirović gazi preko svega, a sad je krenuo i na ljude koji su ga postavili tamo gdje sad sjedi - u Predsjedništvo BiH.
Podsjećanja radi, da bi Denis Bećirović danas mogao koristiti govornicu Predsjedništva BiH moralo se udružiti čak 11 stranaka koje su jahale na katastrofalnoj politici Bakira Izetbegovića.
Dakle, Bećirovićev rezultat je ustvari rezultat ujedinjenja 11 stranaka i katastrofalne politike Bakira Izetbegovića.
A, nosioci tog 'projketa' bila su dva čovjeka - Nermin Nikšić i Elmedin Konaković.
Bećirović je krenuo na njih obojicu.
Prvo je Bećirović rovario po SDP-u, pravio raskol, pokušao okupiti kritičnu masu kako bi Nikšiću stvorio problem unutar partije. Bećirović se već mjesecima ne pojavljuje na zvaničnim stranačkim sjednicama - iako je potpredsjednik - a svoj kabinet u Predsjedništvu BiH koristi da okuplja nezadovoljne SDP-ovce kako bi kontrirali Nikšiću.
Nije tajna da Bećirović želi zasjesti na čelo SDP-a, no do sada nije imao dovoljno hrabrosti da se suprotstavi javno jer kao ziheraš nema siguran podatak koliko to ljudi njega zaista podržava.
Bećirović to sve radi u saradnji sa Komšićem, pa tako zajedno pokušavaju udariti na 'savijest' SDP-ovaca kada je u pitanju glasanje za Marina Vukoju. I ranije je Bećirović nasjedao na Komšićeve podvale, pa je problematizirao imenovanje Borjane Krišto za šeficu Vijeća ministara.
Ovih dana, Bećirović je s Komšićem krenuo i na Konakovića, a problem je ambasador BiH u Beogradu.
Komšić i Bećirović traže sad od Konakovića da uputi neko pismo ambasadoru kao reakciju na njegovu zahvalu Vulinu što je dao stipendiju sarajevskim studenticama koje su veličale Ratka Mladića.
Bećirović se tako s Komšićem obrušio na Konakovića kao da je on nadležan za imenovanje ambasadora, na šta ih je Konaković u podsjetio kazavši im da ambasadora smijene baš kao što su ga i imenovali.
Time je ovaj populistički dvojac pokušao dobiti nekoliko političkih poena, a istovremeno cijelu problematiku strovaliti Konakoviću na pleća.
Komšićev cilj je u cijeloj priči jasan. On pokušava za sebe napraviti rezultat 2:1 u Predsjedništvu BiH, a ujedno Bećirovića koristiti kao daljinski upravljač za neke procese u SDP-u i u kompletnoj Trojci.
Bećirovićevi motivi su nešto prizemniji i ograničeniji - na krilima radikalnog desničarskog populizma osigurati dovoljan broj glasova. Nije važno što time izdaje sve ono za šta se predstavljao. Ali zato Bećirović pokazuje pravo lice.
