Zbilja su rijetki planetarni umjetnici koji su zauvijek zadužili Sarajevo poput frontmena najznačajnijeg svjetskog benda u proteklih trideset i kusur godina. Pogađate, govorimo o U2, tojest, bavimo se dokazanim Sarajlijom kodnog imena Bono Vox.
Šta reći, kakvu poruku poslati povodom dvadeset i treće godišnjice od spaktakularnog koncerta U2 na stadionu Koševo? Kojim adekvatnim riječima opisati nezaboravni performans koji se poslije srednjovjekovne opsade odigrao na istom terenu gdje su Hase, Pape, Paja i ostala raja ispis(iv)ali historiju sarajevskog fudbala? Da i ne spominjemo sada Sandu Dubravčić, Uglješu Uzelca, vječni plamen XIV Zimskih olimpijskih igara...
Kako rekosmo, prošle su dvadeset i tri godine od najvažnijeg rokenrol koncerta ikada održanog u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Znatno prije spektakla na Koševu, jedan ratni novogodišnji dernek Bono je, uz Muhameda Šaćirbegovića, proveo sa Sarajlijama. Bilo je to u „Klubu Obala“, na Akademijii scenskih umjetnosti. Tada smo zvanično (po)vjerovali kako nismo ostali sami. I da će Sarajeva biti, a sve drugo da će proći.
Uoči sarajevskog koncerta, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH uručio je važnom gostu počasni pasoš naše domovine. Onaj sa zlatnim ljiljanima. Kamere su također zabilježile da veliki umjetnik nije s(a)krivao emocije tokom, očigledno, prijateljskog druženja sa Alijom Izetbegovićem. Neki pouzdanici iz svečanog salona poslije su po kafanama svjedočili kako je irski pjesnik i zaplakao. Ne znam, nisam nazočio dotičnom događaju.
Jedanaest godina unazad od sada, notorni ministar civilnih poslova iz Vijeća ministara BiH- inače, kadrovik označen unutar takozvane republičkosrpske kvote- administrativnim je putem poništio počasni pasoš ratnom prijatelju Sarajeva. Objasnio je pritom da odluka navodno nije usklađena sa propisanim procedurama. Međutim, pametniji ljudi odmah su skontali u čemu je politički fol. Zato, ne folirajte se Sredoje Noviću, ne glumite budalu Nikolice Špiriću!
Prije nekih hiljadu dana, Vlada Kantona Sarajevo Dine Konakovića, a valjda na prijedlog Peđe Kojovića, pokušala je barem djelomično ispraviti tešku blamažu Vijeća ministara BiH iz 2009. godine, kojim su, narod dobro zna, i tada koalicijski združeno upravljali HDZ, SNSD i SDA. Uzalud su Konaković i Kojović ispravljali tuđu krivdu. Naprosto, ponekad ni najboljim namjerama nije moguće oprati ukaljani obraz.
Na kraju, zlopotrebljavam ovaj prostor da se javno zahvalim svojoj prvoj urednici na RTVBiH Arijani Saračević- Helać jer me je s ranim jutrom elektronski podsjetila na bivše dane ponosa i slave, na Koševo i U2. Da se ne lažemo, Bono nama ovdje više treba, negoli mi njemu u dalekom svijetu...
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
