Zbog brojnih propusta koje je Evropska komisija navela u Izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine (BiH), koji je objavljen 6. oktobra, mora se postaviti pitanje odgovornosti onih koji daju deklarativne izjave da će se preuzete obaveze ispuniti, ali to ne rade. Poznato je šta traži Evropska unija, a u BiH se i dalje vode Darvinovske ili Ezopovske debate o tome hoće li se provesti presuda Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa (RSE) nekadašnji glavni pregovarač u ime BiH sa EU, Igor Davidović.
Davidović je trenutno potpredsjednik organizacije “East-West Bridge” BiH i viši istraživač Centra za primijenjene evropske studije (CPES) u Beogradu.
U Izvještaju Evropske komisije navodi se niz propusta u funkcionisanju institucija BiH, vladavini prava, borbi protiv korupcije, slobodi izražavanja. Ukratko, BiH je pretrpjela prilično oštre kritike. Da li ste očekivali ovakav Izvještaj?
Ja sam očekivao, upravo, ovakav izvještaj, na bazi bh. iskustva koje traje od 2006. godine, kada smo otpočeli prve pregovore s Evropskom unijom. Naravno da su procjene bazirane na nečemu što je realno. U svakom slučaju, svima je opšte poznato, pa i najširoj javnosti, da postoji utvrđenih 14 prioriteta u Mišljenju Evropske komisije od kojih su u nekoj mjeri realizovana, tek, dva.
Prema tome, Evropska unija, kako sam više puta isticao, ni sada neće odustati od svojih zahtjeva. Ona ih može odgađati, ona ih može u nekom momentu modifikovati, ali odustanka nema. Jasno je da nije došlo do bilo kakvih reformskih zahvata koji bi realizovali izvršenje bilo kog do tih 14 ili preostalih 12 prioriteta. I nismo, zaista, mogli očekivati nikakav bolji izvještaj.
Drugo je što bi recimo svaka država koja se predstavlja kao ozbiljan aspirant ili pretendent, ne samo na kandidaturu nego na članstvo u Evropskoj uniji, trebala da pokrene pitanje odgovornosti ako se godinama opetovano postavlja ista količina uslova koji se opetovano ne izvršavaju.
Susret balkanskih lidera u Briselu 16. februara 2020. u Briselu, u večeri kada je najavljeno pokretanje investicionog plana za Zapadni Balkan. Sastanku su prisustvoali i predsednik Evropskog saveta Čarls Mičel (u sredini), te predsednica Evropske komisije Ursula von der Lejn.
Oni koji daju deklarativne izjave da ćemo mi to sve uraditi, trebalo bi da podnesu i odgovornost za ono što nisu uradili. Ovih dana čuli smo i zahtjeve iz određenih krugova za ostavku Savjeta ministara, što po meni ne zvuči nimalo nelogično. Jer, ako je postojalo obećanje da će se za godinu dana izvršiti sve ono što nije godinama urađeno, a za to nisu date nikakve garancije, onda se postavlja pitanje odgovornosti.
Posebno ako je to obećanje dato i nakon prethodnog Izvještaja, onda bi država koja ima zaista ozbiljan državni vrh i rukovodstvo, sa jasnim opredjeljenjem koje se zove evropska integracija, trebalo da postavi i pitanje odgovornosti svih nivoa, pa i onog najvišeg, koji je propustio da učini ono što se više puta izjasnio da će učiniti.
Ključne ocjene Evropske komisije o državama Zapadnog Balkana
Dok je Izvještaj dokumentovao brojne zastoje i negativne pojave, predstavnici vlasti, na primjer predsjedavajući Vijeća ministara Zoran Tegeltija, smatra da evropski zvaničnici nisu prepoznali napore BiH u povođenju reformi. Šta mislite o tom alibiju?
Ne mislim da je to bilo kakav alibi. Ja ga smatram čak i prilično neprimjerenim, ne mogu reći i nekulturnim, jer ne može se reći za Evropsku uniju, koja ima mehanizme koji su i nama poznati već preko decenije, da nema mogućnost da prepozna naš napredak. Postavljam pitanje: A ko kod nas u BiH prepoznaje bilo kakav napredak koji bi državu kvalifikovao za članstvo u Evropskoj uniji?
Najviši predstavnici vlasti BiH najavljuju dobijanje kandidatskog statusa sredinom iduće godine. Koliko je to realno ako se već pokazuje toliko sporosti i otpora u provođenju 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije iz 2019. godine?
Realno će biti samo u onoj varijanti i na onom horizontu koji nas ponovo vraća na neispunjene uslove. Mi možemo sada licitirati datumima – postoji jedna pošalica koja kaže 'oročeni kandidatski status' ili 'oročeno članstvo' – ali u slučaju BiH taj proces traje neprimjereno dugo, mnogo duže nego u slučaju bilo koje države koje su u posljednjim dekadama postigle svoj cilj, što znači za članstvo u Evropskoj uniji.
Lično, iako sam notorni i hronični optimista, ne vjerujem da možemo tako brzo izvesti takve reforme, pogotovo ne sa ovakvim sastavom najodgovornijih timova na nivou koji rukovode tim procesom. Bilo bi veliko iznenađenje da sada odjednom i naprasno neko postigne realizaciju preostalih ciljeva, odnosno prioriteta EU.
Ja bih bio valjda najsrećniji, kao nekadašnji pregovarač i čovjek koji ne krije svoju evropsku orijentaciju, da zaista i dobijemo status kandidata. Da je bilo pameti, BiH je trebala da dobije taj status već odavno, pa da onda kroz pretpristupne pregovore pregovara o svemu onome o čemu sada kumulativno svakog mjeseca se pregovara sa nekim novododanim uslovom.
Izgledi za kandidatski status su u podjednakom domenu odgovornosti i nas i Evropske unije. Prema tome, Evropska unija se već izjasnila o tome šta traži da bismo dobili status kandidata, a mi još uvijek vodimo nekakve Darvinovske ili Ezopovske debate o tome hoće li se primijeniti presuda Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci ili neće.
Ne vidim na horizontu da ćemo prije realizacije tog zahtjeva dobiti status kandidata, a ponavljam, i više puta sam, moram to reći veoma iskreno, i državno rukovodstvo i neku državnu elitu koja se možda tako može nazvati , upozoravao: Što prije treba postići status kandidata a neka nam pregovori o članstvu, anprimjer, traju petnaest godina. A ne ovo iščekivanje da li ćemo uopšte biti pomenuti kao kandidat, a kamoli dobiti status kandidata.
Za ocjenu stanja u Izvještaju se za više oblasti navodi da je Bosna i Hercegovina u ranoj fazi, na primjer, reforma javne uprave ili pravosuđa je u ranoj fazi. Kako građanima BiH objasniti ovakvu odrednicu?
Kada se kaže da je nešto u ranoj fazi, to je eufemizam koji se koristi u engleskom jeziku da bi se označilo da nešto u principu i ne postoji ili se ne dešava. Kada je ekonomija neke zemlje u katastrofalnom stanju, onda vam neko zbog diplomatskog žargona neće reći da ste u katastrofalnom stanju, već da ste u ranom stadiju. Taj termin dovoljno govori o situaciji u BiH.
Suspendovane sudije i tužioci u BiH i dalje primaju platu
Stanje u pravosuđu je posebno negativno ocijenjeno. To je nešto što se godinama ponavlja kao konstatacija brojnih međunarodnih organizacija i institucija. Kako je moguće da nema pomaka i pored angažmana stranih stručnjaka i uloženih novčanih sredstava u reformu ovog sektora?
Nažalost, u pravosuđu kao jednoj oblasti društvenog života, da kažem, trećeg stupnja vlasti u BiH, u posljednje vrijeme svjedočimo nizu potresa, skandala, neželjenih stvari. Čini mi se da je riječ o jednom sistemu koji je prilično nagrižen.
Ne bi to trebalo da bude iznenađenje samo po sebi, jer ne vidim koja to oblast društvenog života kod nas nije nagrižena, i korupcijom i skandalima i zloupotrebama. Evo, sada se to dešava i u pravosuđu. Ako bismo krenuli u nabrajanje gdje to sve još možemo naći, lista bi zaista bila podugačka. I vidite, to je razlog zašto Evropska unija prepoznaje ono za šta naši rukovodioci tvrde da Evropska unija ne prepoznaje u svom monitoringu.
Šta mislite da slijedi – otrežnjenje onih koji odlučuju o sudbini BiH i njenih građana, ili i dalje političke blokade, nesuglasice, svađe?
U normalnim društvenim zajednicama otrežnjenje dolazi jednom u četiri godine kroz aktivnosti biračkog tijela na izborima. A to otrežnjenje kod nas kasni zbog raznoraznih manipulacija. Ono što je možda najdramatičnije u svemu tome jeste da se kategorija odgovornosti u našem društvu, ne samo u pravnom smislu nego čak i socijalnom, i u moralnom, pa evo i u izbornom smislu, skoro potpuno istopila. Ne vidimo je.
Šta bi mogla biti posljedica za građane?
Posljedice za građane su upravo onakve kako je to u prošlom Izvještaju Evropske komisije, u Mišljenju o napretku u BiH, već napisano. Riječ je o mnogim segmentima života čije propuste i negativnosti građani osjećaju neposredno u svom svakodnevnom životu, počev od ekonomije pa preko oblasti obrazovanja, pravosuđa, zapošljavanja, zdravstva, itd. O tome kakve su posljedice svi svjedočimo, ne samo verbalno, nego i neposredno, osjećajući na svojim životima i vlastitoj koži.
Ako je članstvo u Evropskoj uniji jedini izbor za budućnost Bosne i Hercegovine, kako se može objasniti ponašanje bh. političara koji su, uglavnom, verbalno spremni da vode zemlju prema punopravnom članstvu u evropskoj zajednici naroda?
Članstvo u Evropskoj uniji nije nikada i nipošto nečiji diktat. Riječ je o slobodnom izboru o kojem smo se sami izjasnili da to želimo. Naravno, da Evropska unija, kao ni bilo kakva druga asocijacija, ekonomska, vojna ili politička, u istoriji civilizacije nije i ne mora biti idealna, ali moje kontrapitanje je: Kakav mi koncept ovdje nudimo koji je bolji od koncepta pridruživanja Evropskoj uniji?
Na koji način smo sposobni da sami izvedemo tranzicione i ekonomske reforme ili nam za to ipak treba jedan dobar stimulans koji znači pridruživanje EU? Reforme bi trebalo da su najvažnije zbog nas samih, takvih kakvi smo i zbog stanja u kakvom jesmo, ali kod nas valjda još uvijek nije dovoljno naučena lekcija da smo ipak sami najodgovorniji za ono što želimo postići.
Političari u principu, kao manjinska kategorija populacije, kojoj nije tako loše u ovoj državi koliko je loše običnom čovjeku, zaista i nemaju neki neposredni razlog da se pridruže Evropskoj uniji. Oni su potpuno zadovoljni svojim ovlaštenjima, svojom moći i svojim manipulacijama, svojim efektima i svojim rezultatima. Koliko je to dobro za društvenu zajednicu, mogla bi da pojasni možda nauka koja se zove socijalna psihologija.
