Krenule su, prisjelo im dabogda, udružene antibosanskohercegovačke motorizovane snage prema Beogradu. Jedna piči sa obala Neretve, a druga garga iz zabačenih Laktaša. Dragan Čović i Milorad Dodik večeras će, medijski je poznato, zaglaviti na kazanu kod Aleksandra Vučića. Meze i pića ne bi smjelo zafaliti, a ni teških tema Bosni i Hercegovini tradicionalno nenaklonjenih.
Sarajevski koalicioni partneri HDZ-a i SNSD-a, SDA i DF, dakle, trenutno se posebno ne oglašavaju povodom beogradskog sijela. Iskreno rečeno, najbolje bi bilo da tako i ostane. Jer ponekad je pametnije ne pisnuti nijedne nego brzopleto izlijetati sa takozvanim oštrim reakcijama, a naknadno opet pojesti fekalije i objeručke prihvatiti svaku priliku za nacionalističko razvaljivanje formalno-pravno jedinstvene države.
Prije tridesetak godina tadašnji su demokratski izborni pobjednici Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Stjepan Kljujić jedva dočekali da konstitutivnost građana Bosne i Herecgovine preko noći prešaltaju na narodnjačko predstavljanje. Tako su, naime, ovdašnji ljudi postali brojevi računa, matematički pripadnici tri uskoro unakažena plemena. Nije se pogrešna matrica promijenila ni tokom najgorih ratnih godina. Odatle su valjda nastajali razni ovenstoltenbergovi, kutiljerovi, vensovenovi planovi, na kojim je administrativno silovana bosanskohercegovačka država i masakriran njen krhki suverenitet. Pregovarajući sa vođama paramilitarnih bandi na čelu sa presuđenim ratnim zločincem Karadžićem ili nepresuđenim optuženokom na doživotnu robiju Matom Bobanom, Izetbegović stariji definitvno je odustao od, kako se to tada govorilo, „lojalnih Srba i Hrvata na teritorijama pod kontrolom Armije BiH“. Da se razumijemo, isto su najebali i Bošnjaci udaljeni od SDA.
Ništa se, eto, u međuvremenu nije promijenilo. Izetbegovićev biološki nasljednik na stranačkom prijestolju također sebe lažno predstavlja vođom bošnjačkog naroda. I Bakiru Izetbegoviću potpuno je funkcionalno opravdano da državne institucije ne postoje izvan stranačkog interesa. Nedavno je to javno demonstrirao klečanjem u zagrebačkom kabinetu Andreja Plenkovića, a koliko sutra ponovo će osvanuti na Kalemegdanu na popravnom šahovskom megdanu sa srbijanskim predsjednikom Vučićem.
Kidnapovanjem građanske perspektive Bosni i Hercegovini te svođenjem budućnosti jedne nesretne članice Ujedinjenih nacija na kafansko- plemeske dogovore, vječiti koalicioni partneri Dodik, Čović i Izetbegović ( a naročito se to tiče SDA-ovog korisnog idiota Željka Komšića) zapravo nanose jednaku štetu državi kojom upravljaju poput njihovih ratnih prethodnika.
Ustvari, princip je isti, sve su ostalo nijasne. Ovdje nema nikakve nade ukoliko se vladajuće politike potpuno ne promijene. A to će se najvjerovatnije dogoditi nikada.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
