Petnaestog februara ovog ljeta Gospodnjeg vijugavom cestom i uz taktove Arsena Dedića vozila sam prema Kraljevoj Sutjesci. I dok iz zvučnika dopiru stihovi "Djevojka iz moga kraja…", pitam se ima li djevojaka u ovom kraju. Ima li ikoga?
Većina kuća koje se smjenjuju pred mojim očima potpuno su prazne, urušene, napuštene. Nema ljudi ni usput da im mahnem, niti koga da pitam da li sam na pravom putu. U glavi mi se vrti uputstvo fra Bone Tomića, gvardijana Franjevačkog samostana sv. Ivan Krstitelj, na čiji sam se ljubazni poziv i uputila u ovom pravcu: "S kružnog toka u Kaknju skreneš desno, samo pravo i stići ćeš u samostan". I, evo, skrenula desno i vozim samo pravo.
Konačno, nakon jedne krivine, upadoh nekoliko vijekova unazad. Impozantna građevina podno brda ukaza mi se pred očima…
Nisam tako zamišljala svog domaćina, mislila sam da je stariji, valjda previše gledam filmove. Ali, nije daleko i od moje zamisli. Dočekao me je s velikim osmijehom, u franjevačkoj odori. Koračao je polako, smireno prema meni, kao da je izronio iz davnina, tako da je moj dojam da sam upala u vremenski procjep bio potpun.
Nakon toplog dočeka, ušli smo u samostan i pravac trpezarija. Mir i tišina prate vas u stopu. Miris svježe ispečenih krofni ispunio je tu skromnu, ugodnu prostoriju. Inače, fra Bono je sam u ogromnom samostanu, jedini čuvar ovog nacionalnog spomenika. Dvojica fratara pokrivaju pastoralnu župu, jedan fratar s Franjevačke teologije dolazi nedjeljom pomagati, slaviti svete mise i tu je po potrebi. Fra Bono ima pomoć, ženu koja kuha i onu koja čisti.
Uz kafu i kolače, domaćin je počeo priču.
"O pozivu za redovničko zvanje počeo sam razmišljati nakon osnovne škole i tada mi je bila želja postati fratar, budući da su u mojoj župi, Kraljevoj Sutjesci na službi bili fratri, pa sam uvijek bio vezan za Kraljevu Sutjesku, gdje sam primio svete sakramente", prisjetio se fratar.
Put ga je vodio kroz razne gradove naše zemlje, ali sad ga je doveo ponovo u rodni kraj, gdje je župnik i gvardijan Samostana svetog Ivana Krstitelja.
Vezani smo za Bosnu, ona je u nama!
Polako, tiho, ne skidajući osmijeh s lica, dočarava ono što je vijekovima svima jasno da u svakom franjevcu diše Bosna, svaki franjevac diše s Bosnom, "pratimo jedni druge od početka, od dolaska franjevaca, a više od 700 godina franjevci su tu, ne samo da su čuvari Bosne, i jesu vjerni čuvari, ali, rekao bih, i graditelji i ljudi s vizijom da vole ovu Bosnu, naravno i da je čuvaju, jer tu smo rođeni, tu je naša domovina, vezani smo za Bosnu, ona je u nama”.
U ovom djeliću Bosne koja odiše historijom, koja je bremenita njom i fra Bono nije samo na službi čuvara, nego nekoga ko ne gleda samo u prošlost već čvrsto u sadašnjost i s pogledom na budućnost. Čuvar i neko ko želi utisnuti franjevačku dušu u vrijeme u kojem živimo.
I kako nestaje kafa iz šoljica, tako polako nestaje i široki osmijeh simpatičnog fratra dok priča da tu imaju bogatstvo, kulturno blago, ali da je sve manje ljudi, a da je to nešto što se ne može zamijeniti, nadoknaditi.
"Kad se vratimo u nedavnu prošlost, kojoj sam svjedok, župa je bila bogata vjernicima, imala je oko 12.500 vjernika i sve je vrvjelo životom, tu se rađalo, molilo, krštavalo, vjenčavalo, a uvijek je središte župe bio ovaj samostan i ljudi okolnih sela koji čine ovu župu uvijek su u fratrima imali potporu. Zahvaljujući našim prethodnicima kroz vijekove i nedavnu prošlost, mi smo i dalje tu. Sada župa ima nešto manje od 800 vjernika. Sela su prazna, niko se nije vratio, obnovio kuće, nema infrastrukture, asfalta, ljudi su otišli negdje drugo, našli neke nove domove. Iako nisu zaboravili svoju Sutjesku, što vrijeme više odmiče…", uz uzdah objašnjava fratar.
Kroz ovaj samostan koračali su mnogi znameniti fratri koji su ostavili ovdje svoj život. Sad koračamo samo fra Bono i ja. Iako hladnoća izbija iz debelih, visokih zidova, nekako opet ima i topline. One duhovne.
Dok hodamo, fratar nam pokazuje dotrajalost zidina koje bukvalno vape za obnovom. Prvo pitanje koje mi se formiralo u glavi jeste da li je država zaboravila ovo blago? Ako nije, ima li osjećaj za njega?
Prvo, volim samostan, a onda se i borim za njega
"Kad je u pitanju samostan, institucije na razini općine, kantona, Federacije, države imaju osjećaj za samostan, samo što je ovo mjesto koje treba stalno ulagati i nikad nije završena priča. Svi fratri koji su ovdje na službi i koji su najodgovorniji, imaju zadaću, iako to možda nije prioritet našeg poziva, osim onog duhovnog, da budu i oni koji će ovaj samostan ne samo čuvati budućim generacijama, ne samo katolicima, nije ovo samo samo samostan u koji dolaze ljudi zbog svojih duhovnih potreba, ovo je samostan otvoren svim ljudima. On je na ponos svim ljudima", objašnjava fra Bono i ističe da ga prvo voli, a onda se i bori za njega, koliko zna i može.
Ipak, pomoć bi morala biti veća ako želimo sačuvati spomenik, koji, nakon propasti Bosanskog kraljevstva 1463., postaje središte Kraljeve Sutjeske.
Korak po korak te stigosmo i do prostrane, svijetle prostorije L oblika. Prema prvom utisku, u pitanju je etnografska zbirka, dio muzeja, kako ću kasnije saznati. Laik u meni postavlja milion pitanja. Fratar blago, strpljivo odgovara.
Pokazuje na tkalački stan, sve ono čime su se služili, šta su nekad radili.
"Ovo je preslica, što je rijetkost, nema danas ko bi radio, ovo je muzejski primjerak. Sumnjam da će se ovim ikada iko više baviti. Moja majka se ovim služila, a danas su nova vremena", sa sjetom priča fra Bono.
Pogled privlače i makete. Prva, kao da je vrijeme zastalo tu u malom, prikazuje dvore Kotromanića, u sredini je kapela, pretpostavlja se gotička, Grgura Čudotvorca. Tu su i dvori u kojima su bili i Tvrtko i Tomaš. To je bilo administrativno sjedište, a Bobovac je bila utvrda, kad dođe opasnost, bježali su u Bobovac.
Druga maketa je bosanska kuća. Prikazuje zaustavljen trenutak u životu bosanske porodice. Ta kuća i danas postoji, priča veseli domaćin, ali je pomalo zapuštena iako je pod zaštitom države.
Treća je Kraljeva Sutjeska u malom.
U istoj prostoriji nalazi se poveća kolekcija oružja i oruđa kojim su se ljudi ovog kraja koristili u ta davna vremena.
Raritetne knjige vape za obnovom
Uz ugodan razgovor i šetnju kroz samostan došli smo i do najvrednijeg dijela. I duhovnog i materijalnog. Barem po mom mišljenju. Muzej-biblioteka podijeljena je u više povezanih prostorija. Od svih starih biblioteka u koje sam ikad ušla, ova je definitivno najstarija. Od zida do zida, od plafona do poda, krcata je knjigama. Koje vrište. Vrište institucijama, vrište ljudima koji bi se trebali baviti time. Nema tišine kojom odišu biblioteke, čuje se vapaj knjiga koje propadaju, vlaga, plijesan…
Tri i po hiljade raritetnih, starih knjiga. Između ostalih, inkunabula (onih pisanih do 1500. godine) ima 31, a u čitavoj BiH su ih 53. Tu je i originalna darovnica ugarskog kralja Matijaša Korvina, rukopisi na arapskom jeziku, između ostalih, i vrlo stari prepis Ahdname Mehmeda II Osvajača izdane fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine.
"Naš problem je što nema zakona, propisa, da muzej-biblioteka bude na budžetu, da jedna osoba bude tu zaposlena. Ne stižemo se baviti ovim na način na koji bi to trebalo sačuvati. Trebaju nam stručne osobe da pristupe ovom poslu, puno je knjiga i ogroman je posao", poručuje fratar, a ja se potajno nadam da će ovaj tekst promijeniti nešto nabolje, doprijeti do ušiju onih koji mogu spasiti ove vrijednosti.
Još jedna prostorija u koju smo kročili realno dočarava neki prošli živor sutješkog kraja. Prostorija identična onoj s maketama, i ona je u obliku slova L, s tim što je ovdje prikazana nekadašnja narodna nošnja.
S jedne strane, radna odjeća žene, muža, a beba ispred njih u kolijevci. S druge, mlada i mladoženja na vjenčanju u svečanoj, nakinđurenoj odjeći, bogatoj dukatima, rađenoj ručno na tkalačkom stanu. Bijela boja provladava, a vez je nezaobilazan. Žena u radnoj djeći nosi crnu maramu.
"Crna marama zove se katarinka, u znak žalosti za kraljicom Katarinom. Danas je žene nose kad dođu na misu, neke svake nedjelje, neke jednom mjesečno, ali sve manje. Poznajem samo jednu stariju ženu na području župe kojoj je ovo svakodnevna odjeća", priča domaćin.
Na prvu, predivno izgleda, ali kad se malo bolje zagledate…
"Sad imamo problem moljaca, sve smo pokušavali, ali… ne znamo kako je sačuvati", pita se fratar, a s njim i ja, jer za to nema blic-rješenja, problem je mnogo dublji, a kako ga riješiti?
Tu je i kolekcija križeva koje je fra Danimir Pezer, koji danas živi u Nedžarićima, donosio iz cijelog svijeta, ali i liturgijska odjeća koju svećenik oblači kad blagosilja ili je na sprovodu.
Stare slike iz 15. vijeka
Dan je zaista kratak da bi se stiglo sve obići. U nastavku smo obišli i omanje, također povezane prostorije u kojima su se našle stare slike koje datiraju još od 15. vijeka, pa nadalje. Tu su, između ostalih, Raspeće, Gospino začeće, Sv. Barbara, Sv. Katarina, portret kralja Tomaša, ali i portret biskupa Grge Ilića, tu je i 14 etapa Kristovog Križnog puta… Iz ovog vremena datiraju i križevi i kaleži koji će nam se ukazati u sljedećoj prostoriji.
Imaju tu i tekstilni umjetnički predmeti. Recimo prekrasnih misnica, iliti kazula, ima 40-ak, koje jednako datiraju vijekovima unazad.
A u vijekove unazad, vraća i Crkva sv. Ivana Krstitelja. Ovaj monumentalni spomenik prvi put se pominje 1530. godine, a sadašnji izgled zahvaljuje arhitekti Josipu Vancašu 1906 - 1908.
Taj spokoj koje nose sve vjerske kuće ne treba ni opisivati. Kad smo ušli u crkvu, prvo što upadne u oči kao trn jesu oronuli zidovi koji trebaju hitnu sanaciju. Kaže fratar da imaju projekt sanacije, ali da trebaju naći sredstva. S vanjske strane zidova samostana nalazi se veliki krater. Neko je 1998. godine ispalio zolju na samostan. Kažu da su dvije zolje preletjele, a jedna je pogodila direktno u zid. Naravno, slučaj se nikad nije rasvijetlio, niti se saznalo ko je i, pobogu, zašto ispalio zolju na ovaj vjerski objekt?!
Ako krenete desnom stranom unutrašnjosti crkve, naići ćete na veliki spomenik kraljici Katarini, potom na orgulje, kazuje nam ljubazni domaćin, iz 1865. godine, rađene u Mađarskoj, i ne možete a da se ne zapitate kako su ih dovezli u to doba?
"Ovo je glavni oltar", skrenut će mi misli fra Bono, "budući je Crkva svetog Ivana Krstitelja, središnji dio je sveti Ivan Krstitelj, s jedne strane je sveti Franjo, s druge sveta Klara Asiška. Medaljon prikazuje Isusovo krštenje na rijeci Jordanu".
Tu je i Gospin oltar. Gospa je prikazana pomalo neobično, ima crvenu haljinu, krunu. Prekoputa Gospinog oltara počivaju kosti bosanskog provincijala i sutješkog fratra Franje Komadanovića.
Nastavljamo obilazak. Ušli smo u jedan hodnik, kojih ima toliko, pa na momente djeluje kao da ste u lavirintu, i s desne strane ukazat će nam se mala prostorija na kojoj su vrata s rešetkama, poput onih u zatvoru. “Krstionica”, kazat će tiho fratar, “nekada su se tu krstila djeca, sad ih nema više”. Vrata zamandaljena. Nažalost.
Bosansko kraljevstvo
Ispred samostana nalazi se faksimil stećka iz Donje Zgošće, nedaleko od Kraljeve Sutjeske, a sad se original, težak 14 tona, nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Vrijeme nam istječe, a nismo sve ni obišli. Ali, ipak, moramo se vratiti u još stariju prošlost i prošetati stazama kojima su nekada davno koračali kraljevi Tvrtko, Tomaš, kraljica Katarina.
Cijelo područje srednjovjekovne župe zvalo se Trstivnica, prema rijeci Trstionici koja protiče ispred samostana. Tek 1969/70. otkopani su i dijelom konzervirani dijelovi zidova ili temelja – crkve, istočne palate i zapadnog dijela kraljevskog dvora. Između je nekad tekla rijeka Urva. Kralj Tvrtko je u Povelji napisao da je dvorska kapela posvećena sv. Grguru i po tome se, objasnit će fra Bono, čitav ovaj dio zove Grgurevo.
“Kapela nije bila velika, ali ostaci zidova govore o njenoj čvrstini”, objašnjava domaćin i polako upućuje na to da zidovi šute, ali da, ipak, kroz tu šutnju mora historija progovarati.
“Neću da kažem da je nešto umrlo, tu se ipak stvarala historija gdje se živjelo, radilo, odlučivalo o Bosni. Potpisivala Povelja”, kategorično dodaje.
Pogled s kraljevskog dvora pada na sablasnu Kraljevu Sutjesku. Nikog nema na ulicama, nema dječije graje… samo tišina. I obližnje partizansko groblje čini sliku još tužnijom.
“Nema prodavnice, kombi jedne pekare dođe u deset sati, pa narod kupi hljeb, za namirnice mora ići u Kakanj ili u Haljiniće. Pošta radi od osam do deset radnim danom, jedan poštar je zaposlen i on dijeli okolnim selima penziju. Doktor i sestra dolaze iz Kaknja. Škola je zatvorena”, ukazuje fratar na sablasnu činjenicu nesvojstvenu 21, dok je vijekovima unazad vrvjelo ljudima. A sad još samo stari ljudi svjedoče da je tu bio nekad neki život.
Iako je dojam da je vrijeme stalo, već kasni poslijepodnevni sati podsjetili su me na to da se trebam polako uputiti nazad vijugavom cestom.
Puna pozitivnih utisaka, ali i onih negativnih zbog kojih je država zakazala, pa dopustila da ovo nacionalno blago tone i materijalno i u zaborav, ponovo uz stihove Arsena, uputila sam se nazad prema Sarajevu. A posljednji čuvar Bosne u Kraljevoj Sutjesci ostao je da i dalje vjerno brani nezaborav i stare zidine spomenika te tragove i duh nekadašnjeg kraljevstva.
Do skorog viđenja, fra Bono!
Oni gradovi daleki / još se dalji danas čine / niti zvijezde nisu bile tako sjajne / šume su pute svoje krile / a dvorci čuvali su tajne i od nas.
Biblioteka
Biblioteka
Kraljeva Sutjeska
Biblioteka
