Dok se nad Mostarom nadvijala sjena kazališnih uvreda, prežvakavanja i preživanja antifašizma u fašizam i američkih, ničim izazvanih, poruka da je grad ''i dalje podijeljen i zaglavljen u podijeljenoj prošlosti'', Mostar se ujedinjavao.
Iako se o tome godinama šuškalo, pogotovo nakon što je ustoličeno Gradsko vijeće i imenovan gradonačelnik, početak izborne godine – gle li slučajnosti! – odabran je za objavu kako će mostarska javna poduzeća Komunalno i Parkovi postati jedno. Prije njih, umrtvljeno je treće komunalno poduzeće Komos pa se sada očekuje bratstvo i jedinstvo, ako ne može ni u čemu drugom, u metlama i kontejnerima.
Važnije od stvarnog života
Novo poduzeće, ne zna mu se ime, još nije sudski registrirano ali kad zaživi djelovat će tako da će novi direktor iz Komunalnog dobiti zamjenicu iz Parkova i da će se zajedničkim snagama krenuti u čišćenje grada koji je skoro bio zaboravio čistoću.
Priča o ujedinjenju mostarskih komunalaca počela je prije čitavog desetljeća a Mostar se s nečistoćom borio tako da komunalna poduzeća nisu mogla potrošiti novca koliko su imali na raspolaganju. Dok se pričalo, gradske ulice pretvarale su se u deponije a mnogi pohlepni pogledi padali su na primamljivu imovinu poduzeća jer u procesima grabežljive normalizacije nakon rata puno je toga važnije od čistoće.
Naravno, krivnju za prljav grad snose i građani koji su energiju trošili na pitanja tko baca – oni koji su doselili i starosjedioci kojima vladaju opet oni koji doseljavaju. Stanovnici Mostara i njegovi podstanari bili su neprestano izmučeni ''važnijim'' stvarima od stvarnog života pa su se u vrijeme nepostojanja gradskog vijeća i samovolje tadašnjeg gradonačelnika ohladili od kulture i normalnog života. Komunalne navike građana, koji prema nekim izračunima dnevno proizvedu kilogram smeća po glavi u domaćinstvu, bile su samo da smeće nije u kući.
S druge strane, u planovima za komunalnu potrošnju bilo je toliko novca i ispraznih obećanja koja služe da se mažu oči, da su mostarske ulice trebale biti male prašume od zelenila. No, stvarnost je bila takva da su oni koji broje, a koje Grad ne sluša, izbrojali manjak od milijun stabala u gradu s obzirom na broj stanovnika.
Zaduženi za svoje obale
Onaj tko je doživio mostarski ćelopek, a koji nema nikakve veze sa svjetlom i suncem kojeg Ivo Andrić spominje u svom Zapisu iz 1946., znat će koliko je važna hladovina tim više što pravila normalnog svijeta kažu da je u osmoj klimatskoj zoni, u kojoj je Mostar, potrebno između devet do 11 stabala po stanovniku.
Iako su već ujedinjeni vatrogasci i vodovod, koji su jedno ali imaju po dvije radne jedinice zadužene za svoje obale, s mostarskom komunalijom to valjda ne bi trebalo biti tako. Godinama se, naime, kao i sve drugo, i smeće dijelilo na njihovo i naše. Godinama se, kao što se sad mlati kazalištima i kazališnim temama, galamilo kako je na jednoj strani čisto, a na drugoj nije i kako i smeće ima predznak koji je bio važniji od službenih izvješća kako se upravo uz Neretvu obolijeva zbog prljavštine.
Godinama se i trošio novac a da za trošenje bez rezultata nitko nije odgovarao. Tek bi se tu i tamo poneki mostarski aktivist, a i njih nedostaje kao stabala, oglasio upozorivši da građani uz zagađenu Neretvu obolijevaju zbog nemara a da se blagajna vrlo marno prazni.
Za to vrijeme mostarski su se novinari bavili istraživačkim novinarstvom pokušavajući dobiti odgovor kako baciti kauč u gradu a da to ne bude na sred ulice, brojali kante za smeće na prste jedne ruke i odustajali od silnih pokušaja otkrivanja kako se mete novac.
Melo se pod tepihe
Melo se, umjesto smeća, sve negativno pod tepihe a kad je i došla vlast u grad i kad su ustoličeni mostarski gradski očusi i maćehe mazalo se oči. Nije tako rijedak slučaj da u javnim nabavkama za ozelenjivanje parkova na papiru ''raste'' pravi mali botanički vrt a u stvarnoj nabavci jeftino, beskorisno raslinje kojem je jedina prednost što mu ne treba puno vode.
Naravno, predizborne akcije izazivaju predizborne reakcije pa se tako gradska vlast našla na udaru kritika da je društvo dobilo dva poduzeća pod jednim krovom i da se neće moći počistiti Mostar. No, Mostarci svjedoče da je grad čišći nego ranije, da je sve više ljudi u narančastom koji šminkaju ulice. Nesvjesno, i Mostarci onda postaju čišći pa se manje iz džepova i kućanstava izbacuje po ulicama.
Malo je metli
Jasno je da je po definiciji nevjernim Mostarcima teško povjerovati da će zelenilo postati zelenije a čistoća čišća, no onima koji upravljaju gradom trebala od šminkanja poduzeća bi biti važnija čistoća čitavog lanca čistoće.
Tu je svakako najvažnije rješavanje deponije Uborak čije su borbe i Za i Protiv jednako prljave, a tim prljavije jer se preko čistoće i navodne brige za ljude pecaju politički bodovi, namjerno truju ribe i podmeću požari.
Ujedinjavanje mostarskih metli, ne treba se lagati, je za svaku pohvalu. Potreba je grada da se mete a ne mlati prazna politička slama oko javnih poduzeća a kupi puna vreća novca jer je premalo metli koje mogu počistiti sve ono što se desetljećima nebrige skupilo na mostarskom tlu. Ono što je u tlu, nevidljivo i otrovno, druga je i duga priča.
Pitanje je samo hoće li nakon ujedinjenog čišćenja kao i do sada papir trpjeti jedno, a ulice drugo. Pitanje je i – a odgovor bi mogao biti jasan - hoće li kante biti šuplje kao i do sad i voditi novac za čistoću u bezdan iz kojeg ga mogu izvaditi samo stranke za nove predizborne metle, deponije i mutno plaćene pročistače.
