Da se razumijemo, demokratije nema unutar političkih stranaka. Tu su stvari podređene volji neprikosnovenog vladara, usklađene sa ličnim afinitetima konačnog donosioca odluka, prilagođene hirovima oktroiranog mudrosera. Balkanski rečeno, predsjednik stranke ovdje je i bog i batina.
Stranka demokratske akcije na zadane okolnosti nikakav izuzetak ne predstavlja. Imaju odavno zeleni termiti svog najvećeg sina, Bakira Izetbegovića, dakle. Dežurnog „gruntovčana“ stranačkih poslova, verificiranog naslijednika vlastitog babe, pravednog tumača dejtonskih aneksa, boračkih problematika, agresorskih namjera... Ipak, postoji stanovita razlika između raspoloživih političkih opcija, te „anamo njiha“ iz SDA, gdje se očigledno ljude sikteriše samo na osnovu slobodnog dojma - neka me ispravi samozatajni intelektualac Mirza Čelik - pro et kontra trudbenice Sebije.
Poznata je, vjerujem, svima dotična priča. Kada podivljali bračni par direktno iskuće postavlja, smjenjuje i sudbine određuje. Nije to ništa novo za komšijsku Srbiju, a naročito prijateljsku Rumuniju. Ponekad je, tako, važno poltrona pohvaliti, a naciljanu žrtvu povaliti, tojest, formalno dženazirati.
Jedan od najrealnijih kandidata za slijedećeg kurbana Izetbegovićevog mafijaškog klana zove se Denis Zvizdić. Formalno je potpredsjednik SDA, a navodno se nizašta važno zvanično ne pita. Iz njegove budžetske biografije zabilježeno je da se zadnje dvije i kusur decenije, zahvaljujući upravo kadroviranju SDA, neprimjetno smucao po različitim birokratskim funkcijama. Našeg rata pouzdano osjetio nije, ali Izetbegovićevim nacionalistima ta nepobitna činjenica do jučer ni zasmetala nije. Bili su, hoću reći, dosljedno zajedno na istom ublehaškom zadatku. Odbrana domovine, bošnjačkog naroda i tako dalje, da ne baljezgamo previše.
Ovih se dana Zvizdić prozviždao po medijima kako najodgovorniji likovi iz Kantonalnog odbora SDA u Sarajevu moraju hitno podnijeti ostavke zbogradi izbornog debakla stranke muslimansko-povijesnog kruga. Zvalo ga je na televizije, razne portale, čak i na stranice režimskih novina, ergo, da se izjasni, odredi, ukaže, na pogrešne uloge pojedinaca iz najbližeg okruženja imenjaka autora omiljenog Politbiroa.
I sve je korektno Zvizdić objasnio. Ništa uglavnom slagao nije. Čak je odlučno uvjetovao svoj o(p)stanak u nacionalističkoj stranci, koja mu je, malo je reći, preko pristojne mjere osigurala finansijske tantijeme neravnopravno usklađene sa objektivnim mogućnostima.
Zvizdić se - očigledno je i iz Mehmeda Spahe na broju 14 - trenutno pubertetski uvaljuje pod noge „Narodu i pravdi“ Dine Konakovića. Čini to s jasnom namjerom da ga valjda takozvana „Četvorka“ na prvim narednim izborima p(r)ogura kao zajedničkog kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Realno, jednaku kandidaturu mogao je prije taman dvije godine ostvariti i sa SDA. Međutim, tada mu je nedostajalo hrabrosti za otvoreni sukob se Izetbegovićima. Gugl dobro pamti, prevareni članovi općenito kriminalne stranke i birvaktile su htjeli Zvizdića za državnog predsjednika, umjesto bahate Sebije i izabranog Šefika Džaferovića.
Napokon, generali poslije bitke, najgora su sorta ljudi. Što bi rek'o neponovljivi Miki Jevremović, da smo se drukčije sreli, bilo bi ranije sve...
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
