svemir

Mrtvi sateliti prijete Zemlji apokalipsom

Nedavni rad fizičarke Sierra Solter-Hunt sugerira da bi izgaranje satelita koji padaju na Zemlju potencijalno moglo oslabiti magnetsko polje planete, uz najgori scenario koji uključuje uklanjanje dijela Zemljine atmosfere.

Solter-Hunt ističe opasnosti koje predstavlja sve veći broj satelitskih megakonstelacija, poput onih koje je lansirao SpaceX.

Prema dokumentu, koji čeka recenziju od strane kolega, krhotine sa ugašenih satelita koje sagorijevaju u atmosferi mogle bi stvoriti dovoljno magnetne prašine da značajno utječu na Zemljinu zaštitnu magnetosferu.

To bi moglo dovesti do stvaranja trake plazma prašine sa jačim nabojem od ostatka magnetosfere, potencijalno izlažući satelite višim nivoima radijacije i solarnim olujama, piše Live Science.

Osim toga, prisustvo magnetnih čestica moglo bi ometati elektroniku novih svemirskih letjelica, što bi predstavljalo izazovnije njihovo lansiranje u svemir. Solter-Hant, doktorant na Univerzitetu Islanda, izražava zabrinutost zbog nedostatka pažnje posvećene ovom pitanju, navodeći: "Bio sam šokiran svime što sam otkrio i da to niko nije proučavao."

List predviđa da bi broj privatnih satelita koji kruže oko Zemlje mogao dostići između 500.000 i 1 milion u narednim decenijama, prvenstveno zbog cilja izgradnje megakonstelacija za pružanje interneta, kao što je SpaceX-ova Starlink mreža. Dok su privatni sateliti već stvarali probleme astronomima ometajući teleskope i ometajući kosmičke slike, problem se pogoršava kada ovi sateliti dođu do kraja svog radnog vijeka.

Većina satelita sagorijeva u Zemljinoj atmosferi kako bi se smanjio svemirski otpad, ali ovaj proces dovodi do oslobađanja metalnog zagađenja. Sudbina prašine ove svemirske letjelice i dalje je neizvjesna, ali Solter-Hunt sugerira da bi se mogla akumulirati u gornjoj ionosferi, između 50 i 400 milja iznad površine Zemlje, što bi potencijalno moglo uzrokovati poremećaje. Međutim, ne slažu se svi naučnici s ovom procjenom.

Uprkos potencijalnim rizicima, Solter-Hunt napominje da bi bilo kakvom značajnijem uticaju na Zemljinu atmosferu vjerovatno bili potrebni vijekovi, ako ne i milenijumi, da se u potpunosti manifestuje. Rad je postavljen u bazu podataka arXiv.