Kaže lider “svih Srba” na Balkanu, Aleksandar Vučić, da uzdignute glave putuje u Njujork i da će se “mala, ali ponosna Srbija” boriti i da će pokazati i dokazati svijetu da griješi. Za šta će se boriti nesretni Vučić, za kakvu “istinu”?
Da opstane velikosrpska laž o genocidu u Srebrenici.
Da ne postoje presude Međunarodnog suda pravde i Tribunala za ratne zločine počinjene 90-tih godina prošlog stoljeća na tlu bivše Jugoslavije.
Da su Karadžić i Mladić, civilni i vojni čelnici RS, bili mirotvorci, a ne da su osuđeni na doživotne kazne zatvora zbog ratnih zločina i genocida koji su u BiH počinile vojne i policijske snage pod njihovom komandom.
Da je on osobno 90-tih bio pacifista, a ne ratni huškač, učenik ratnog zločinca Vojislava Šešelja i ministar informiranja u Miloševićevoj vladi.
Dobit će i Vučić i njegova lažljiva politika jedini mogući odgovor na zasjedanju Generalne skupštine UN početkom maja. I to je, na kraju, i najpoštenije.
Jednako je važno da ne upali spin kojim Aleksandar Vučići Milorad Dodik žele sve Srbe uzeti kao taoce svojih promašenih politika posvađanih sa susjedima i civiliziranim zapadnim svijetom, demokratskim standardima i vrijednostima.
Siguran sam - ne misle svi Srbi kao Vučić i Dodik. Također, nije srpski narod kolektivno odgovoran za zločine. Zločinci imaju imena i prezimena i pravosnažne sudske presude relevantnih međunarodnih i domaćih sudova.
I, ovo jeste možda najteži period za uzurpatorsku vlast i režime koje vode Vučić i Dodik, jer je na evropskoj i svjetskoj sceni javno ogoljen njihov zloćudni karakter, ali glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici nije nikakva prijetnja srpskom narodu.
To će, osim ispunjenja duga međunarodne zajednice i slobodnog svijeta prema nevinim bošnjačkim žrtvama u zaštićenoj zoni UN, biti prilika i poziv da Vučićeva i Dodikova propagandna gebelsovska mašinerija u Beogradu i Banjoj Luci prestane beskrupulozno relativizirati ratne zločine i zločince, i da laž, koliko god puta bude ponavljana, ipak, i nikad, neće postati istina.
