U Vijećnici u Sarajevu fotografije pričaju priče jedanaest žena koje su bile zatvorene u logorima, u njihovom sadašnjem okruženju - bašti, biblioteci crkvi, učionici.
U Vijećnici u Sarajevu fotografije pričaju priče jedanaest žena koje su bile zatvorene u logorima, u njihovom sadašnjem okruženju - bašti, biblioteci crkvi, učionici.
Nisam vjerovala da ću ponovo imati snage da se borim, ali nadam se, poruka je Mostarke Željke Zovko, jedne od 11 žena koje su preživjele ratne traume u logorima i čije se fotografije nalaze na izložbi u sarajevskoj Gradskoj vijećnici.
Radi se o projektu njemačke fotografkinje i humanitarke Cornelie Suhan, pod nazivom “Žive smo”.
Željka je bila u logoru na periferiji Mostara (južni dio Bosne i Hercegovine), u Osnovnoj školi Potoci.
„Škola se zvala 'Bratstvo i jedinstvo', koja li simbolika, a mi smo tu bile zatočene. Prošla sam razne torture. Ne bih htjela govoriti o logoru i o onim torturama, jer mi logoraši samo znamo šta znači biti zarobljen. Bilo je raznih iskustava. Povrijeđeni smo bili, ali evo hvala dragom Bogu, sada smo dobro'', kaže Željka Zovko za Radio Slobodna Evropa.
U projektu „Žive smo“ učestvovala je i Mirjana Topalović. Do 1992. godine, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Mirjana je živjela u Konjicu, u naselju Bradina (južna BiH). Njen muž je ubijen iste godine u dvorištu kuće, gdje je i sahranjen. Nakon 20 dana, Mirjana je odvedena u logor Musala u Konjicu. U ovoj nekadašnjoj sportskoj dvorani bilo je zatvoreno nekoliko hiljada građana srpske nacionalnosti.
Kako kaže Mirjana za RSE, uspjela je izaći iz logora i nastaviti dalje.
''Izložba koja se desila za mene mnogo znači, jer smo njome poručile da smo mi žene jake, da smo izdržale, da smo i sad tu, da smo prošle mnogo toga i što će otići jedna poruka u svijet, da se nikad više ovako nešto ne desi. Željeli smo reći da se prevazilaze sve nedaće, ratovi, sve ono što je ružno'', kaže Topalović.
Mirjana više ne živi u Konjicu, već 200 kilometara od tog hercegovačkog grada. Novi dom joj je na istoku Bosne i Hercegovine, u Višegradu. U tom gradu je upoznala Branku Antić-Štauber, predsjednicu Udruženja “Snaga žene” iz Tuzle. Radi se o nevladinoj organizaciji koja pomaže ženama koje su prošle logorske torture.
''Od tog susreta sam imala veliku podršku. To je neko kome mogu uvijek da se obratim, da me neko sasluša, čuje moje probleme i da mi pomogne i u materijalnom smislu. Udruženje 'Snaga žene' pomoglo mi je da otpočnem proizvodnju povrća i tako obezbijedim egzistenciju za sebe i svoju djecu. Mnogo mi to znači. Okrenula sam se jednom zdravom, normalnom životu. Proizvodim zdravu hranu, time se oplemenim, oporavim i uživam u svom radu. Pravim džemove, razna slatka, kompote, likere, mnogo toga, sve zdravo proizvodim, od sjemena do tegle”, kaže Topalović.
Lakše uz pomoć i podršku
Fikra Mahmutović iz Vlasenice, na istoku BiH, tokom rata u Bosni i Hercegovini, bila je u logoru Sušica i to dva puta. U logoru je bilo zarobljeno oko 8.000 Bošnjaka, a njih 1.600 ubijeno. Fikra je imala 15 godina kada je zatočena.
''Žene koje su bile u logorima, prošle su pakao. Ponekad, kad mislim o tome, ne znam ni kako smo ostale pri zdravoj pameti. Teško je bilo svih ovih godina, ali mnogo je lakše kad znate da imate pomoć i podršku“, kaže Fikra i dodaje da je i ona imala pomoć udruženja „Snaga žene“.
„U udruženju imaju plac na kojem mi uzgajamo ljekovito bilje. Radimo i družimo se. Mnogo nam znači to druženje. Hrabre smo, idemo naprijed, borimo se'', poručuje Fikra Mahmutović koja danas živi u Tuzli, u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine.
Ona podsjeća da je za žene koje prežive torture i nasilje, bitna podrška, osjećaj da će ih neko razumjeti, saslušati, dati savjet, da imaju osjećaj da nisu same i da se na nekoga mogu osloniti.
Ujedinjene nacije procjenjuju da je najmanje 20.000 žena bilo izloženo seksualnom nasilju tokom rata u Bosni i Hercegovini. Mnoge od njih nikad nisu dobile potrebnu medicinsku, psihološku i financijsku podršku.
Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (UN) 29. augusta 2019. godine donio je odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da plati naknadu i da osigura javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Odluka, kojom se odlučivalo o predstavnici žrtve ratnog seksualnog nasilja, donesena je prvi put protiv Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina više od godinu dana nije isplatila odštetu niti se izvinila žrtvama seksualnog nasilja.
Svaka žena prošla 'proces izlječenja'
Udruženje “Snaga žene” iz Tuzle, formirano je 1999. godine. Branka Antić-Štauber, predsjednica Udruženja “Snaga žene” kaže za RSE kako je svaka od žena, kojoj je ova nevladina organizacija pomagala tokom proteklih godina, prošla kroz "proces izlječenja".
''Rehabilitacija je moguća, put je dug, zahtjevan, predan, ali je moguće. Traumatizacija je univerzalna. Ne bira naciju ni boju kože. Ove žene nisu nikome bile prijetnja, nisu bile vojnici, one su samo čuvale svoj dom i svoju porodicu, a doživjele su najteže ratne traume'', kaže Antić-Štauber, dodajući da su traumatiziranim ženama na raspolaganju godinama bile razne terapije.
„Ne samo psihološka potpora, nego i radno-okupaciona terapija, hortikulturalna terapija. Danas Udruženje ima i programe ekonomskog osnaživanja poput donacije plastenika, pomoći pri uzgoju ljekovitog bilja, prehrambenih proizvoda. Formirana je i socijalna zadruga 'Zelena mreža' koja otkupljuje proizvode od članica i plasira ih trgovačkim lancima“, navodi Antić-Štauber.
Šta prikazuju fotografije?
Projekat „Žive smo“ ideja je njemačke fotografkinje i humanitarke Cornelije Suhan, koja je predsjednica Udruženja Viva žene iz Dortmunda u Njemačkoj. Njena ideja je bila da fotografiše žene, koje su bile zatvorene u logorima u Bosni i Hercegovini, u njihovom sadašnjem okruženju - bašti, biblioteci crkvi, učionici.
''Mislim da smo ponukali javnost da razmisli o ovom problemu, a značajno je i što ponovo podsjećamo na ovaj problem u situaciji kad imamo porast porodičnog nasilja u ovoj godini. Željeli smo takođe staviti akcenat i na važnost zdrave porodice, odgoja mladih, u vrijeme kada nas razne životne nedaće odvlače od fokusa na odgoj djece. Sve su to teme na koje želimo ukazati svakom svojom pričom, svakim projektom'', kaže Antić-Štauber.
Žene na fotografijama su različitih nacionalnosti.
Izložba je prikazana u sedam gradova Bosne i Hercegovine, kao i u glavnim gradovima Hrvatske i Srbije - Zagrebu i Beogradu.
