U naselju Kotorsko, u blizini Doboja, na sjeveru Bosne i Hercegovine, oko 400 ljudi živi u blizini napuštene fabrike u okviru koje je ostao uskladištena zapaljiva i opasna materija heksan, sredstvo koje se koristi u proizvodnji ulja.
Uklanjanje ove materije iz bivšeg pogona, kako za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže mještanin naselja Stevica Rodić, zatraženo je prije dvije i po godine.
“Došli smo do saznanja da je tu uskladišteno, po nekim procjenama, do 30 tona heksana. Obratili smo se policiji i inspekciji. Slučaj je preuzeo protivpožarni inspektor iz Doboja. Donio je rješenje o uklanjanju tog heksana iz kruga tvornice. Međutim, to se još uvijek nalazi ovdje”, priča Rodić.
I Mehmed Trnjanin, stanovnik naselja, smatra da je uskladišteni heksan potencijalna opasnost.
“Bili bismo najsretniji da se to očisti i ukloni. Još bi nam draže bilo kada bi neko tu napravio neki pogon koji bi radio i bio održiv, gdje bi moglo da se zaposli lokalno stanovništvo”, kaže Trnjanin.
Investitor iznenada ‘nestao’
Vlasnik napuštene fabrike za proizvodnju rafiniranog ulja “Bioil u Kotorskom kod Doboja, je turska grupacija “Illa” (Illa group). Direktor “Bioila” bio je Ismet Ozturkmen. Ovaj investitor iz Turske je 2018. godine sa dokumentacijom napustio fabriku. U turskoj grupaciji nisu odgovorili na pitanja RSE o poslovanju “Bioila”.
Istovremeno, u Republičkoj upravi za inspekcijske poslove u Banjaluci, za RSE je potvrđeno da su krajem novembra 2018, inspektori za vode, zaštitu od požara, hemikalije i biocide kontrolisali firmu “Bioil”. Tada je utvrđeno da su “odgovorne i ovlaštene osobe napustile BiH”, kao i da je “kompletna dokumentacija odnesena” iz fabrike.
“U rezervoarima koji su namijenjeni za skladištenje heksana ima tečne materije, ali nema podataka da li je sve heksan i u kojoj koncetraciji. U drugom objektu, namijenjenom za proizvodni pogon, koji nije izgrađen u potpunosti za tu namjenu, zatečene su uskladištene druge materije, sumporna kiselina, natrijum hidroksid, fosforna kiselina i aktivna zemlja u prahu, koje takođe spadaju u opasne materije. Banka je angažovala zaštitarsku agenciju kako bi obezbijedila od otuđivanja imovinu na koju ima hipoteku, čime je osigurana i bezbjednost hemikalija”, kaže Dušanka Makivić, portparolka Inspektorata RS za RSE.
Nakon inspekcijske kontrole utvrđeno je da je Ziraat banka „založni povjerilac na mašinama firme“, dok uskladišteni heksan „nije uzet pod zalog, niti je banka vlasnik materije“.
“S obzirom da su vlasnici i odgovorna lica napustili BiH, nadležni inspektor praktično nije imao kome naložiti preduzimanje mjera na uklanjanju hemikalija. U međuvremenu je banka putem suda, u aprilu 2019., izvršila službenu zabilježbu, te time ostvarila pravo zainteresovane strane u postupku i pokazala volju i spremnost da sprovede inspekcijske mjere i ukloni hemijske materije valjanog kvaliteta i otpadne hemijske materije koje spadaju u opasni otpad”, objašnjava Makivić.
Nakon toga banka je izabrala preduzeće za uklanjanje ovih materija iz fabrike koju je kreditirala. Započelo je i izmještanje hemikalija, koje su “zatečene u plastičnim bačvama i upakovane u vrećama.”
Portparolka Inspektorata RS kaže i da je “izmještanje prekinuto sredinom januara 2020. godine”, te da je u fabrici ulja ostao još heksan.
“Planirano je da preostali dio hemikalija bude izuzet na način da se izvozi van BiH. S obzirom na situaciju sa pandemijom virusa korona, proces pribavljanja potrebnih saglasnosti i organizovanje transporta opasnih hemikalija su značajno usporeni, zbog čega je izabranom preduzeću potrebno dodatno vrijeme. Inspektorat RS dao je saglasnost na dodatne rokove”, navodi Dušanka Makivić.
Radnici tužili firmu
Fadil Lišinović bio je jedan od pedesetak radnika. Za RSE kaže da je imao platu od 600 maraka (oko 300 eura) i da je radio duže od osam sati dnevno.
“Tu gdje sam radio je bilo dosta teško. Temperatura je bila oko 60 stepeni. Radio sam u dijelu za ekstrakciju. Tu se kuhao suncokret i cijedilo se ulje iz toga. Reći ću Vam iskreno, dali su mi platu za oko 50 do 100 maraka (od 25 do 50 eura, op.a) veću nego ostalim radnicima. Radno vrijeme mi nije trajalo osam sati. Ostajao sam na poslu duže, koliko treba. Malo sam bio nagrađen, ali to nije ni blizu koliko sam radio”, priča za RSE Lišinović.
Fabrika “Bioil” osnovana je 2015. godine u bivšoj tvornici namještaja “Enterijer” u Kotorskom, koju je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća otvorila “Krivaja” iz Zavidovića, u centralnoj BiH. To industrijsko preduzeće bilo je poznato ime u drvnoj industriji BiH.
Proizvodnja suncokretovog ulja započela je tokom 2016. godine. Početak rada postrojenja nikad nije zvanično obilježen.
“Teško je reći vremenski koliko dugo su radili. Cisterne su odvozile negdje to ulje. Paralelno s tim cijeđenjem suncokreta, počeli su da grade rafineriju gdje bi se to ulje i pakovalo u manja pakovanja. Govorili su da žele da zaokruže proizvodni ciklus. Takva je bila njihova priča”, kaže Mehmed Trnjanin, predsjednik mjesne zajednice Kotorsko.
Sud je presudom obavezao “Bioil” da isplati plate za period od maja do avgusta 2018. godine, što nikada nije učinjeno. To nisu jedine neizmerene obaveze prema radnicima, jer svi zaposleni nisu tužili preduzeće.
U Upravi za indirektno oporezivanje BiH (UIO BiH) ne mogu govoriti o eventualnom izvozu “Bioila” bez saglasnosti vlasnika fabrike.
Krajem avgusta 2019. godine turskom investitoru UIO BiH nije mogla uručiti “Pismenu izjavu o pljenidbi nepokretne imovine”, jer se nije nalazio na prijavljenoj adresi. U tom dokumentu navodi se i da je njegova novu adresa nepoznata.
Prema podacima UIO BiH, “Bioil Doboj”, za porez na dodanu vrijednost, ostao je dužan oko 2,7 miliona maraka (1,35 miliona eura). Ukupna dugovanja su veća, jer radnicima nisu isplaćene sve plate.
“Isplate su većinom bile redovne. Kašnjenja su počela prije njihovog bijega iz fabrike. Nekoliko radnika i ja smo tužili firmu i imamo sudsku presudu da nam se isplate naše plate. Meni duguju 3.000 maraka (oko 1500 eura, op. a). Sad je fabriku banka uzela”, kaže bivši radnik Fadil Lišinović.
U presudi Osnovnog suda u Doboju iz januara 2019. godine navedena su potraživanja sedmorice radnika. Sud je obavezao “Bioil” da isplati plate za period od maja do avgusta 2018. godine. To nisu jedine neizmerene obaveze prema radnicima, jer svi zaposleni nisu tužili preduzeće.
Investitor nije platio ni račune za potrošenu vodu
Privrednici iz Turske nisu platili ni sve račune za vodu u Kotorskom, gdje lokalnim vodovodom upravlja udruženje građana.
“Negdje oko pet hiljada maraka (dvije i po hiljade eura, op.a) nije plaćeno za vodu. Oni su jedno vrijeme plaćali. Kad su prestali s tim, tražili smo da plate i završavalo se na tome da sačekamo još malo, da ubrzo stiže novac i onda su nestali. Mi nismo mogli pretpostaviti da će oni uložiti ovdje toliko novca i onda izgubiti se”, kaže Mehmed Trnjanin.
Proizvodne hale turske firme zauzimaju petinu zemljišta nekadašnje tvornica “Enterijer” i nalaze se pored puta M17, najfrekventnije saobraćajnice u BiH.
Ukupna površina koju su kupili je oko 65 000 kvadratnih metara zemljišta.
Nekadašnji pogoni za proizvodnju namještaja i zemljište mijenjali su vlasnike poslije gašenja “Enterijera” krajem 2013. godine. Ta fabrika je nakon privatizacije prije dvadesetak godina sa poreskim dugom od sedam i po miliona maraka (3,5 miliona eura) završila u stečaju. Likividaciji proizvođača namještaja prethodili su štrajkovi oko 400 radnika zbog neisplaćenih plata, te prinudna prodaja zaliha namještaja, koji se prije rata u BiH, izvozio po Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Nekretnine bivšeg Enterijera turski privrednici kupili su za četiri milliona maraka (dva miliona eura) od transportne firme “DMDE” iz susjedne opštine Doboj Istok.
“Turci su prvo uzeli pod zakup tvornicu i poslije godinu dana su rekli da hoće to da kupe. Mi smo to njima prodali i nama je Ziraat banka platila u njihovo ime. Nama su platili četiri milliona maraka. Mislim da su dobili kredit od oko osam milliona maraka. Uvozili su opremu za proizvodnju ulja”, kaže za RSE Mirsad Durmić, vlasnik firme “DMDE”.
Iako su samo u kupovinu “Enterijera” uložena milionska sredstva, Ismet Ozturkmen, direktor "Bioila", iznenada je sa saradnicima napustio tvornicu.
“Jednostavno su otišli. Zaključali i otišli. Sve je ostalo onako kako jest. Radio sam oko dvije godine. Od toga mi je samo godina dana staža upisana u knjižicu. Radna knjižica mi je tad ostala u firmi. Imao sam puno belaja dok sam je dobio. Jedno dva do tri mjeseca nisam mogao ostvariti pravo kao demobilisani borac zbog te knjižice. Zvao sam i policiju zbog toga. Ljudi su mi izašli u susret i dali knjižicu. Sad sam na birou za zapošljavanje”, kaže Fadil Lišinović.
Iz agencije za strane investicije (FIPA) su u pisanom odgovoru za RSE kazali da su njihovi predstavnici posjetili firmu Bioil doo Doboj, s porijeklom kapitala iz Turske (Grupacija Illa), i susreli se s g. Ismetom Ozturkmenom, predstavnikom stranog investitora.
Navodi se i da je kao osnovna djelatnost firme registrovana proizvodnja nerafiniranog ulja, a vrijednost investicije trebala je iznositi 10 miliona KM (50 miliona eura). Takođe je bilo najavljeno da će firma u potpunosti izvoziti svoje proizvode u Tursku i istočnu Evropu, te da planiraju proizvodne pogone iz Makedonije prebaciti u BiH.
“Nakon toga, 6.septembra 2016.godine, direktor firme Bioil doo Doboj Ismet Ozturkmen posjetio je Agenciju za unapređenje stranih investicija BiH kako bi rukovodstvo Agencije, koja je glavna adresa za strana ulaganja u BiH, obavijestio o administrativnim preprekama sa kojim se suočava u procesu stavljanja u pogon fabrike rafiniranog ulja u Kotorskom kod Doboja", navodi se u odgovoru FIPE.
"Unatoč birokratskim preprekama", kaže se dalje u odgovoru, "ovaj investitor je istakao da planira dalje proširivati svoje investicije u Bosni i Hercegovini na sektor poljoprivrede, i to uzgoj suncokreta, te mlinske pogone za proizvodnju brašna koje želi otvoriti u BiH, potom u projekte hidroenergije do 5mW/h".
"Za navedene projekte investitor je istakao da je obezbijedio sredstva u visini od 15 miliona KM (7,5 miliona eura)”, navode iz FIPE.
Iz ove Agencije kažu da više nemaju kontakta sa investitorom, te da kontakt osobe iz kompanije "Bioil" ne rade u toj kompaniji već više o dvije godine.
Ulaganja turskih privrednika u fabriku “Bioil” predstavljala su drugu stranu investiciju u poljoprivrednom sektoru na području Doboja.
Tokom 2014. godine investitori iz Azerbejdžana započeli su izgradnju “Nove Bosanke”, tvornice za preradu voća i povrća u bivšoj vojnoj kasarni u Doboju. Prema navodima privrednika iz Azerbejdžana u toj fabrici trebalo je da bude zaposleno između 200 i 300 radnika.
Prema riječima njihovog pravnog zastupnika Azerbejdžanci su u opremanje tvornice uložili “15 miliona eura”, dok Gradska vlast u Doboju zbog neispunjavanja ugovornih obaveza želi da preuzme vlasništvo nad tim nekretninama.
