Politika

Nele Karajlić o Srđanu Mandiću i Bogiću Bogićeviću: Kozmetička intervencija

Nenad Janković, poznatiji kao dr. Nele Karajlić voli za sebe reći da je bivši Sarajlija. Nekadašnji frontmen legendarnog benda Zabranjeno Pušenje odmah na početku rata odselio je u Beograd, tvrdeći da u svom rođenom gradu nije siguran kao Srbin.

Od tada do danas svako malo izgovori nešto protiv svog rodnog grada što uzburka duhove.

Dao je intervju za sarajevski magazin Start, a jedno od pitanja je bilo kako komentira da će Bogić Bogićević biti gradonačelnik Sarajeva.

Ukoliko pratite političku scenu BiH, trebalo bi da ste vidjeli, makar u medijskim natpisima, kako će Bogić Bogičević, nekadašnji član predsjedništva SFR Jugoslavije, ukoliko sve bude onako kako su zamislili pobjednici lokalnih izbora u Sarajevu („Četvorka“) postati gradonačelnik Sarajeva. Pored njega građani su za načelnika Općine Centar Sarajevo, izabrali Srđana Mandića, Srbina. Koji je Vaš komentar na to, da li se Sarajevo stidljivo oslobađa „nacionalnih“ stranaka?

Mislim da je u pitanju mala kozmetička intervencija. Daleko od suštinskih pomaka. Samo se dva puta dogodilo da je na podijum istorije izašla generacija kojoj nacionalno nije bilo primarno. Prvi put sa Mladom Bosnom početkom dvadesetog vijeka, a drugi put sa popularnom kulturom u vrijeme socijalizma. Oba ta slučaja dala su nevjerovatne rezultate. Onaj prvi, promijenio je kartu Evrope, a onaj drugi je preživio raspad Jugoslavije. Zaista, popularna kultura velike Jugoslavije jedina je koja živi i danas i ona daje za pravo svakome da misli da se radi o jednom te istom kulturnom prostoru.

Može li se val, kakvih-takvih promjena iz Sarajeva, koje izgleda, počinje da diše nekim drugim plućima, prenijeti na druge gradove Bosne i Hercegovine ali i regiona? Može li se stati u kraj nacionalistima i kompletnoj ideji „suprenacije“ jednog naroda nad drugim?

Može, naravno, ali teško. Kao najveći kamen spoticanja stoji međusobno međunacionalno nepovjerenje. Svaki narod će vas veoma lako uvjeriti da je apsolutno ugrožen na ovim prostorima. Vadiće se argumenti stari stotinama godina. Stratišta, logori, genocidi, čuda... To nepovjerenje je prilično duboko ušlo u gene ljudi koji žive na ovim prostorima. Postoje dvije opcije da se to prevaziđe. Prva je da se napravi jasna markaciona linija, a druga je da se polako, strpljivo i uporno izgrade novi mostovi. Kako? Razgovorom. Oči u oči. Ali bez stranih tutora, jer ne postoji slučaj u istoriji ovoga tla da je neko sa strane donio mir. Donio je samo mržnju, bol i nepravdu. U ovome trenutku, nažalost, još uvijek sve strane očekuju pomoć sa strane. To je pogubno. Ali, lud je onaj koji misli da je istorija u Bosni završena. Evo, Dejtonska Bosna traje duže od Evrope nacrtane u Versaju. Nema čovjeka na planeti koji ima jasnu viziju o tome šta će ovde da bude ne za sto ili dvjesta godina, već za trideset, četrdeset. A šta god da je, nama valja da na tom tlu živimo. Zajedno ili jedni pored drugih. Svejedno.

Kompletan intervju možete pročitati ovdje.