Misteriozno, iznenadno napuštanje drevnog izgubljenog grada Cahokie od strane njegovih stanovnika već dugo zbunjuje historičare, a stručnjaci su bacili novu sumnju na jednu od najpopularnijih teorija do danas.
Nekoliko stotina uspješnih godina, Cahokia je bila pravo mjesto u današnjoj američkoj državi Illinois.
Otprilike sredinom 14. stoljeća, oko 50.000 ljudi koji su užurbani, živopisni grad nazivali svojim domom, otišlo je na druga mjesta, sugerirajući da se dogodilo nešto prilično dramatično i što im je promijenilo ili ugasilo život.
Jedno od objašnjenja za ovaj masovni egzodus okrivljuje jaku sušu praćenu rasprostranjenim propadanjem usjeva, ali nova istraga američkog Ureda za upravljanje zemljištem i Sveučilišta Washington u St. Louisu sugerira drugačije.
"S obzirom na raznolikost njihove poznate prehrambene baze, pripitomljeni krajolik oko Cahokije možda je bio otporan na klimatske promjene i sposoban proizvesti više hrane nego što je bilo potrebno Cahokijancima", pišu istraživači u svom objavljenom radu.
Cahokia se nalazila preko rijeke Mississippi od današnjeg St. Louisa, Missouri, i vjerojatno je nekoć bila najveći sjevernoamerički grad sjeverno od Meksika. Kada su Europljani stigli, pronašli su ogromne zemljane humke kao dokaz naseljavanja – uključujući Monks Mound, jedan od najvećih prahistorijskih zemljanih nasipa te vrste.
Ovdje je istraživački tim analizirao uzorke tla uzetih duboko ispod zemlje, tražeći izotope ugljika (ostavljene iza atoma) koji djeluju kao indikatori za vrste usjeva koji su sađeni kroz stoljeća.
Različite biljke ostavljaju različite ugljične potpise, a istraživači su uspjeli zaključiti da su dva određena izotopa ugljika – ugljik-12 i ugljik-13 – ostala prilično dosljedna tokom razdoblja kada su ljudi napuštali Cahokiju. To sugerira da suša i neuspjeh usjeva nisu ono što se događalo.
"Nismo vidjeli nikakve dokaze da su prerijske trave preuzele vlast, što bismo očekivali u scenariju u kojem je došlo do rasprostranjenog propadanja usjeva", kaže arheologinja Natalie Mueller sa Sveučilišta Washington u St. Louisu.
Mueller i njegova kolegica arheologinja Caitlin Rankin sugeriraju da su se poduzetni Cahokijanci vjerovatno mogli prilagoditi sušama koje su im dolazile, dok također ističu da je tako sofisticirano društvo vjerojatno imalo sustave za skladištenje hrane.
Zatim, istraživači žele obaviti više posla kako bi dobili sliku uzoraka usjeva u široj regiji, kao i pokrenuti testove na usjevima koje bi ti drevni ljudi koristili, kako bi vidjeli kako tačno izdržavaju uvjete suše.
Prikupljanje tih informacija pomoglo bi nam da vidimo jesu li ljudi prešli na druge usjeve kao odgovor na klimatske promjene", kaže Mueller.
Međutim, dok nam ovi uzorci tla daju naznake o tome što se nije dogodilo, oni nam zapravo ne govore što se dogodilo. Autori ove studije smatraju da je to možda bio postupniji proces nego što smo mislili, s mnogo čimbenika koji su pridonijeli.
"Uložili su puno truda u izgradnju ovih humaka, ali vjerojatno su postojali vanjski pritisci koji su ih natjerali da odu", kaže Rankin. "Slika je vjerovatno komplicirana", dodao je.