20. jula 1969. Neil Armstrong i Buzz Aldrin postali su prva ljudska bića koja su hodala po Mjesecu. Bio je to inspirativan trenutak za ljude širom svijeta. Ali neki ljudi su kreteni, pa su uzeli tu inspiraciju i brzo je pretvorili u teoriju zavjere da je NASA lažirala spuštanje cijelog mjeseca na zvučnu scenu.
Ostale recenzije:
Hollywood voli da bude aktuelan, pa su se filmaši odmah uhvatili za ovu paranoičnu fantaziju. Samo dvije godine nakon što su Neil Armstrong i Buzz Aldrin prošetali Mjesecom, James Bond je naišao na NASA-in vrhunski tajni filmski studio u filmu "Dijamanti su zauvijek". Vlada je ulovila O.J. Simpsona da čuva lažnu misiju na Mars u tajnosti u filmu "Capricorn One" iz 1977. Dok smo stigli do današnjih dana, to više nije bila ni subverzivna ideja. Bio je to samo geg za strane u dječjim filmovima poput "Minions".
Sada je to premisa za "Fly Me to the Moon", romantičnu komediju u kojoj glume Scarlett Johansson i Channing Tatum. Ali iako je teorija zavjere da je NASA lažirala slijetanje na Mjesec duboko i depresivno cinična, u slatkom, komičnom i radosnom filmu Grega Berlantija nema ni trunke cinizma. “Fly Me to the Moon” koristi sjajan scenarij i dobru staru moć zvijezda kako bi na Zemlju vratio nategnuti koncept.
Johansson glumi Kelly Jones, reklamnu direktoricu koju je unajmio misteriozni vladin čovjek po imenu Moe Berkus (Woody Harrelson) da revitalizuje raspadnutu američku propagandnu mašinu za svemirske trke. Dok ona stvara buku kroz lažne intervjue i ponude za plasman proizvoda, NASA-in direktor lansiranja Cole Davis (Tatum) gradi cijelu svemirsku letjelicu Apollo 11. Svoj posao shvata toliko ozbiljno da se čak i trgne kada ugleda crnu mačku lutalicu kako se šeta preko svemirskog centra Kennedy, samo u slučaju da je loša sreća stvarna. Kada njegovi saradnici kažu Coleu da pretjeruje, on viče: "Ne reagujete dovoljno!"
Cole je iskren. Kelly je kompulzivni lažov. Nemaju ništa zajedničko osim zajedničkog i naizgled nemogućeg cilja, spuštanje američkih astronauta na Mjesec. To je formula za romantičnu hemiju koja se može predavati na časovima prirodnih nauka, a ne samo u filmskoj školi. Manji glumci bi se mogli odmoriti na ovoj premisi i izvući se, ali Scarlett Johansson i Channing Tatum su u plamenu. Skoro sve romantične komedije imaju „slatko upoznavanje“ scenu, ali vrlo mali broj će vas ostaviti da se nakon toga navijate.
Zvuči kao hiperbola upoređivati Tatum i Johansson sa Spencer Tracy i Katharine Hepburn, ali te cipele odgovaraju. Energična živahnost Johansson i Tatumova mrzovolja čine prekrasan središnji dio, a onda Berlanti ispunjava ostatak filma nezaboravnim sporednim likovima, poput režisera reklame Lancea Vespertinea (Jim Rash) i Kellyne feminističke asistentice koja nosi karte Ruby (Anna Garcia). Gotovo je teško povjerovati da se ovaj film odvija na maksimalno sigurnoj lokaciji jer svaku scenu neko ukrade.
Snimatelj Dariusz Wolski snima “Fly Me to the Moon” sa šarenom uglađenošću, čežnjom i oštrom evokacijom vizuelne estetike iz 1960-ih koja vas nikada ne pogađa previše po glavi. Kostimografija Mary Zophres i produkcijski dizajn Shanea Valentina stvaraju pikantnu kombinaciju.
To je privlačno mjesto za posjetu, ova verzija 1960-ih, i iako je film nepokolebljiv u održavanju laganog i prozračnog tona, ne pretvara se da se Vijetnamski rat ne događa u isto vrijeme, ili da predsjednik Richard Nixon nije bio već nije naširoko prezren. Međutim, pretvara se da skoro niko nije pušio sredinom 20. vijeka, a to je velika laž kao i lažno slijetanje na Mesec.
Ovaj scenario je vraški balansiran. Vjerovatno ne bi trebalo da radi, ali radi praktično savršeno. Rose Gilroy je napisala scenario prema priči Keenana Flynna i Billa Kirsteina, a taj scenario pametno se kreće od pjenaste romantike do suza i nazad. Najbolje od svega, “Fly Me to the Moon” pametno uzima svoju gorku teoriju zavjere i tretira je kao prijetnju umjesto kao činjenicu. Misija postavljanja osobe na Mjesec bila je uspješna jer su ljudi vjerovali da se to može učiniti. Sama ideja lažiranja te misije je tolika uvreda za njihova dostignuća da se mora zaustaviti po svaku cijenu. Sa ovakvim ulozima, "Fly Me to the Moon" nikada ne izgleda bez težine, bez obzira na to koliko je lagana.
Pošteno je reći da je film Grega Berlantija uspješniji kada je smiješan nego kada je ozbiljan, ali nikada ga ni jedan ton ne skrene predugo u tom pravcu. Umjesto toga, Berlanti nastavlja svoj film da zumira, čak i bez daha. Uvijek gura naprijed, uvijek s puno iskri. To je raketna vožnja rom-koma, i jednog dana - vjerovatno ne tako daleko u budućnosti - mogao bi se smatrati klasikom.
