Poznati bh. režiser napisao je vrlo slikovito i prenio emocije na tu ratnu 1993. godinu i rađanje SFF-a.
Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući grantiranje u daljini.
Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS.
Mislio sam: “Ok, dobit ćemo možda desetak filmova; pokazat ćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na videoplayeru; dolazit će možda 30-ak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival.
U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja.
Interes je prevazišao moja najsmjelija očekivanja. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu.
U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja."
Zamolio sam ga da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušao me je pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumije važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival!
Za vrijeme Opsade Sarajeva, dnevni list “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4 stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule. Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove:
“Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.”
Taj trenutak se urezao u moje srce zauvijek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara. Salko Hasanefendić je rekao:
“Dat ćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici – “Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica!
Cijeli jedan broj, dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom filmskom festivalu!
Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog.
Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova.
Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog.
Zaviršili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” – relativno govoreći.
Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići kolima bez velikog rizika.
Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.”
Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije.
Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone.
Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan.
Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći.
Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.
Složili smo katalog; ispravili greške i Cuco je poslao katalog u štampu.
Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me prebaciti do centra grada.
Probudili su me oko 7 sati i onda se sve odvijalo nevjerovatno brzo. Izveli su me van, tamo su velikom brzinom utovarali novi broj “Oslobođenja” u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje je nekad bilo zadnje sjedište.
Ubacili su i mene zajedno sa novinama; naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama brojeva novog “Oslobođenja”, uspio da otvorim jedan broj i vidio divno odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100 km/h (standardna brzina u opkoljenom Sarajevu da bi se izbjegli snajperi).
Na Otoci, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo “Oslobođenje” sa pripremljenim BH bonovima u rukama (tadašnji “novac”),
Golf se zaustavio nakratko, distributer otvorio prozor, ljudi su davali bonove, on im je brzo davao novine, sve se događalo kao u nekom akcionom filmu.
Krenuli smo dalje, opet sto na sat; opet se zaustavili, sve se ponovilo na još nekoliko raskrsica. Bila je neka nevjerovatna tajna između “Oslobođenja” i čitalaca u tom jutarnjem ritualu u kojem su rizikovali živote i oni koji su dijelili “Oslobođenje” i čitaoci.
Iz bijelog Golfa dvojke distributera “Oslobođenja” izašao sam kod Šipadove zgrade u Titovoj ulici. Ljudi su prolazili pored mene i u hodu čitali novi broj “Oslobođenja.”
Vidio sam da sa radoznalošću razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila fotografija: Sa stare elektrane ,jedan momak je skako “laste” u Miljacku, a dolje u vodi stajali su drugi kupači i gledali ga.
Annie Lieboviz, najbolja svjetska fotografkinja, snimila je ovu fotografiju u julu 1993. na kupalištu na Bentbaši.
Iznad fotografije je pisalo “SARAJEVSKI FILMSKI FESTIVAL – POSLIJE KRAJA SVIJETA.”
Bio sam jako ponosan – na Sarajevo, na moj tim iz Festivala MES, na “Oslobođenje.” Nisam nikada poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić ni Ibrahima Cucu Horića. Ali oni su uvijek bili i ostali veliki u mojim očima i mome srcu!
Sa Nadom Salom, ponekad, rijetko, se sretnem ili čujem nakratko. Oni su moji heroji Sarajeva, ali i filmskog festivala!
Sarajlije su rizikovale svoje živote da bi gledale predstave Festivala MES i filmove prvog Sarajevo Film Festivala. Ovo nije metafora – oni su bukvalno rizikovali živote za kulturu.
Predstave, filmovi, koncerti i izložbe u Sarajevu pod Opsadom bili su izraz civilizacije i ljudskog dostojanstva. Festivale čini publika – “obični” gledaoci koji u mraku urone u umjetničko djelo. Oni su stvarni razlog svakog festivala – ti umjetnikovi nepoznati saučesnici u stvaranju smisla.
