U najdubljim dijelovima okeana, ispod 4.000 metara dubine, kombinacija visokog pritiska i niskih temperatura stvara uvjete u kojima se kalcijev karbonat – materijal koji morski organizmi koriste za izgradnju svojih ljuštura – počinje otapati. Ova zona, poznata kao dubina kompenzacije karbonata, postaje sve veća, što je posljedica promjena u oceanima uzrokovanih porastom koncentracije ugljičnog dioksida.
Okeanska acidifikacija, često povezana s površinskim vodama koje apsorbiraju ugljični dioksid iz izgaranja fosilnih goriva, također utječe na dublje dijelove okeana. S povećanjem koncentracije CO2, pH vrijednost okeana opada, čineći ih kiselijima, što dovodi do širenja područja u kojima se kalcijev karbonat otapa.
Još će rasti
Zona prijelaza, gdje kalcijev karbonat postaje kemijski nestabilan i počinje se otapati, naziva se lizoklin. Zbog relativno ravnog okeanskog dna, i manji porast lizoklina može brzo dovesti do stvaranja velikih područja podzasićenih kalcijevim karbonatom, odnosno kiselih područja, prenosi Live Science.
Istraživanja pokazuju da je ova zona od industrijske revolucije već porasla za gotovo 100 metara i da će vjerovatno rasti još stotine metara tokom ovog stoljeća. Kao rezultat toga, milioni kvadratnih kilometara okeanskog dna mogli bi doživjeti brzu promjenu, gdje će kalcificirani sediment postati hemijski nestabilan i početi se otapati.
Gornja granica ove zone, poznata kao dubina zasićenja kalcita, označava područje iznad kojeg su sedimenti bogati kalcijevim karbonatom, a morska voda supersaturirana ovim mineralom. Donja granica, dubina kompenzacije kalcita, označava područje ispod kojeg sedimenti na morskom dnu sadrže malo ili nimalo karbonatnih minerala.
Područje ispod dubine kompenzacije kalcita već zauzima oko 41% globalnog okeana, a od industrijske revolucije ova zona raste u svim dijelovima okeana. Rast ove zone varira od gotovo neprimjetnog u zapadnom Indijskom oceanu do više od 300 metara u sjeverozapadnom Atlantiku.
Ako dubina kompenzacije kalcita poraste za dodatnih 300 metara, područje okeanskog dna ispod nje povećat će se za 10%, obuhvaćajući 51% globalnog okeana. Nedavna istraživanja prvi put su pokazala da dubina kompenzacije kalcita predstavlja biološku granicu s različitim staništima iznad i ispod nje. U sjeveroistočnom Pacifiku, najbrojniji organizmi iznad ove granice su meke koralje, krhke zvijezde, školjke, morske puževe, hitoni i briozoje, svi s kalcificiranim ljušturama ili skeletima.
Nasuprot tome, ispod dubine kompenzacije kalcita, dominiraju morski anemoni, morske krastavce i hobotnice. Ovo podzasićeno (kiselije) stanište već ograničava život u 141 milion kvadratnih kilometara okeana, a moglo bi se proširiti za dodatnih 35 miliona kvadratnih kilometara ako dubina kompenzacije kalcita poraste za 300 metara.
Osim širenja dubine kompenzacije kalcita, dijelovi oceana u niskim geografskim širinama gube vrste jer voda postaje pretopla, a nivo kisika opada, sve zbog klimatskih promjena. Zbog toga se najpovoljniji stanišni prostor za morske vrste smanjuje i od dna (porast dubine kompenzacije kalcita) i od površine (zagrijavanje).
Koga će pogoditi
Ekskluzivne privredne zone nekih zemalja bit će više pogođene od drugih. U pravilu, okeanske i otočne države gube više, dok zemlje s velikim kontinentalnim policama gube proporcionalno manje. Predviđa se da će privredna zona Bermuda biti najviše pogođena porastom dubine kompenzacije kalcita od 300 metara, s 68% morskog dna ispod lizoklina. Nasuprot tome, predviđa se da će samo 6% privredne zone SAD i 0,39% ruske privredne zone biti pogođeno.
S globalne perspektive, zapanjujuće je da je već 41% dubokog mora učinkovito kiselo, da bi do kraja stoljeća moglo biti i do 50%, te da je prva studija koja je pokazala učinke na morski život objavljena tek prošle godine.
