Britanski Guardian objavio je osvrt na nedavne masovne proteste i nerede u Velikoj Britaniji, ali i način na koji se bore s njima.
Autor je Ciaran Thapar, direktor javnih poslova i komunikacija u Fondu za zakladu za mlade i autor knjige Cut Short: Zašto iznevjeravamo mlade – i kako to popraviti. Predaje pisanje za društveni utjecaj na Cityju, Sveučilište u Londonu.
"Postoji široko rasprostranjeno mišljenje među ljudima obojene kože koji London nazivaju svojim domom da putovanje izvan njegovih dosega može izgledati kao napuštanje jedne zemlje u drugu, mijenjajući multikulturalnu toleranciju za bacanje kocke. Ali tijekom proteklih nekoliko sedmica, prvi put u životu, uplašio sam se da bi gradski balon mogao puknuti, piše The Guardian.
U Hampshireu, gdje su moja mama i baka i djed odrasli, policajac je ozlijeđen kada je 200 ljudi opkolilo hotel Aldershot u kojem su bili smješteni tražitelji azila 31. jula. Slična se aktivnost razbuktala u Rotherhamu i Leedsu dok sam 4. avgusta posjetio obitelj u Sheffieldu. U Belfastu, gradu blizu mjesta gdje je moj pradjed odrastao na farmi, djevojka je snimljena kako radosno viče riječ P dok su nemiri eksplodirali diljem sjevernoirskog glavnog grada.
Zajednice crnaca i smeđih, posebice muslimana, postale su mete grupa bijelih muškaraca diljem zemlje: zaustavljani su u automobilima, jurili su se škarama za živicu, pljuvali i verbalno zlostavljali. Do jutra 6. kolovoza obitelji i prijatelji podijelili su planove za napad mafije na glavni grad. Srećom, ovaj neostvareni vrhunac podvukao je stanku. Antirasistički prosvjedi održani su od Walthamstowa do Harrowa do Croydona i daleko dalje. Do 8. avgusta prašina se slegla.
Čini se da je daleko od gotovog, ali sada možemo početi procjenjivati. Pokreću se kazneni progoni. Uhićeno je gotovo 800 ljudi, od kojih je gotovo 350 optuženo, a stotine osumnjičenih zadržano je u pritvoru – od tinejdžera na ljetnim praznicima do muškaraca dovoljno starih da odu u penziju. Neki su navodno plakali na optuženičkoj klupi.
Iako podržavam zatvaranje dokazano nasilnih rasista, ne možemo tek tako uhititi i zatvoriti naš izlaz iz ovog nereda. Samo rješenja temeljena na strahu su flasteri na zjapećoj rani.
U proteklom desetljeću radio sam s mladima na prvoj liniji javnih službi kao što su škole, službe za mlade i zatvori. Moj fokus je bio na razumijevanju i sprječavanju socijalne isključenosti i nasilja, posebno među muškim tinejdžerima. Dok su se neredi i njihove posljedice odvijali, pokušavao sam shvatiti kako bismo trebali odgovoriti. Nema lakih odgovora, ali ima jasnih mjesta za početak.
Činjenica da su dezinformacije koje su dovele do ovih nereda potaknute špekulacijama Elona Muska, Nigela Faragea i Andrewa Tatea na X-u uvijek se ponavlja. Zabrinutost oko potencijala društvenih medija da nagrade one koji ih iskorištavaju za moć – od hiperrealnih provokacija drill repera do toksične muškosti utjecajnih osoba koje brzo dobivaju novac – dugo je prožimalo javni diskurs.
Ipak, opterećeni zastarjelim, nedovoljno financiranim institucijama, britanski zakonodavci nisu djelovali hitno. Podcjenjivanje je smatrati da globalna tehnološka industrija samo putuje brže od politike domaće vlade. Isto tako može postojati unutar alternativnog svemira, gdje glavni izvršni direktori u dalekim vilama sebe vide kao zaraćene bogove, algoritmi zamjenjuju zakone, a istinu preoblikuje onaj koji najviše ponudi.
Ali možemo i moramo pokušati učiniti nešto po tom pitanju. U Engleskoj i Walesu 60% tinejdžera izjavilo je da je na društvenim mrežama vidjelo nasilan sadržaj iz stvarnog života, dok 42% smatra da su društveni mediji glavni uzročnici nasilja. Uz to, 35% bi zauvijek ugasilo društvene medije da mogu, a taj udio raste na 48% za počinitelje nasilja i 49% za žrtve.
Gradonačelnik Londona, Sadiq Khan, u pravu je kada ističe nedovoljnost Zakona o online sigurnosti. To što su kazne izrečene izgrednicima iz naslonjača za poticanje rasne mržnje na internetu pokazuje osvježavajuću spremnost da se za takve povrede izreknu razmjerne kazne. Ali to su reaktivni, a ne preventivni koraci. Dolaze nakon spaljenih glavnih ulica, oskvrnjenih nadgrobnih ploča i ukradenih kanarinaca. Drugim riječima, zakasnili su.
Nasilje nije neizbježno. Kao što alati Fonda za zakladu za mlade pokazuju, postoji mnoštvo dokaza iz cijelog svijeta koji bi nam mogli pomoći u planiranju kako to zaustaviti. Ulaganje u obuku društvenih vještina kako bi se djeci pomoglo da reguliraju svoje ponašanje i učinkovito komuniciraju moglo bi im omogućiti sigurniju upotrebu društvenih medija. Lekcije o prevenciji nasilja u vezi, poput onih koje se provode u državnim školama u Londonu, mogu pomoći dječacima i djevojčicama da razumiju pristanak, mizoginiju i zlostavljanje.
Pružanje ranjivim mladim ljudima obučenog mentora ili odrasle osobe od povjerenja koja im može ponuditi vodstvo u kriznim vremenima mogla bi biti razlika između njih da izaberu put pomirenja umjesto borbenog.
Dajem ove prijedloge znajući da je za borbu protiv proliferacije islamofobije, krajnje desničarske radikalizacije i bjelačke nadmoći potrebno mnogo više. Suočena s uništenim, nejednakom ekonomijom, vlada ima težak zadatak oživjeti javne usluge koje su nam toliko potrebne. Svaki pobunjenik koji je optužen i osuđen gura kaznenopravni sustav dublje u zaostale sudove i odjeljenja s nedostatkom osoblja.
Uključenost djece u ozbiljno nasilje porasla je u posljednjem desetljeću. Prije deset godina, 25% zločina je uspješno istraženo u Engleskoj i Walesu; sada ih je samo 9%. Potrošnja na usluge za mlade u Engleskoj manja je od polovice dosadašnje, a broj djece koja su zbrinuta pokazuje porast od 23 posto. Prošle je godine više od milion djece upućeno u službe za mentalno zdravlje koje financira NHS, što je gotovo dvostruko više od broja u razdoblju 2016.-17. I tako dalje.
Ovakvi problemi – ostavljeni da se bujaju tijekom proteklih 14 godina i inkubirani vrućim vremenom, nedostatkom nogometne Premier lige i demonizirajućim alarmom tabloida – najviše su degradirali britanski život ovog ljeta. Ne imigracija. Koji je, da budemo jasni, porastao brzinom bez presedana otkako smo – a vjerojatno i zato – što smo glasali za izlazak iz EU-a, kada je posljednji masovni izraz nacionalističkog žara također doživio porast zločina iz mržnje protiv manjina.
Bili smo ovdje prije. Kako nova dokumentarna serija Channela 4, Prkos: Borba protiv krajnje desnice, otkriva, britanska južnoazijska zajednica i naši saveznici uspjeli su se suprotstaviti otvorenom, nasilnom rasizmu godina Thatcher. Moj je tata odrastao u pandžabskom kućanstvu, gdje sam ja provodio vrijeme kao dijete, nekoliko metara od taverne Hambrough u Southallu, zapadnom Londonu. Pivnica je izgorjela 3. jula 1981., kada su mještani konačno ustali protiv nasilnog zastrašivanja krajnje desnice.
Bilo je to drugačije vrijeme, s većim ekstremima koji su se normalizirali u svakodnevnom migrantskom životu. Ali da bih potaknuo hrabrost i nadu, često se sjetim prethodne generacije crno-smeđih aktivista koji su odbijali da budu ometeni ili maltretirani.
Suvremeni ekvivalent ove nepokretnosti osvojio je u proteklih nekoliko sedmica. Ali bitka se nastavlja. Kako ćemo sljedeći odgovoriti definirat će nas u godinama koje dolaze, navodi u kolumni The Guardian.
