Tijela koja se raspadaju na ulici. Civilni automobili obilježeni mecima duž ceste. Pola Lenjinova lica razneseno s kipa na trgu. Ulice zasute šrapnelima. Mještani se skupljaju u skloništu od bombi.
Miris smrti, u razvaljenim zgradama.
To je prizor bolno poznat Ukrajini, ali do sada stran Rusiji. Ali pogranični grad Sudzha napadnut je od strane Ukrajine prije jedanaest dana, a predsjednik Volodimir Zelenskij u četvrtak ga je proglasio pod njihovom kontrolom. Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin započeo svoj rat po svom izboru prije dvije godine, Rusija nije očekivala da će biti napadnuta, piše CNN.
CNN je prešao u Rusiju u pratnji ukrajinske vojske, pokraj granične postaje razorene u komadiće prvim napadom Ukrajine. Uz horizont ispred koji je povremeno kvario crni dim od eksplozija, sama cesta bila je nestvarno mirna. S obje strane, mirna polja nekoć zaštićena hladnoratovskom supersilom koja nije doživjela invaziju od nacista.
Olupine tenkova
Skretanje za Sudzhu bilo je obilježeno ogromnim pravoslavnim križem na kojem je pisalo "Bože spasi i zaštiti nas". Nekoliko metara dalje ležale su olupine dvaju tenkova i drugog oklopa iz intenzivnih borbi nekoliko dana ranije.
Esse aqui é insano, ukros sendo mortos por um drone em kursk! https://t.co/cZgf8weImb
— Yago Batista (@YagosxB) August 17, 2024
Ulice grada bile su uglavnom prazne, ali odjekivale su olujom koja je bjesnila oko njih. Vatra iz malog oružja i odlazeće topništvo prekinuli su tišinu, ali iz daljine.
Naš ukrajinski pratitelj rekao je da su ruske jurišne bespilotne letjelice koje su pokvarile napredak Ukrajine na prvim linijama proteklih mjeseci jednostavno bile prezauzete borbama na prvim linijama da bi uznemiravale kijevske snage na granici i u Sudži. Njihova uočljiva odsutnost, kao i odsutnost ruskog zrakoplovstva, sugerirali su moguće poboljšanje ukrajinskih sposobnosti za ovaj iznenadni napad.
Sveprisutnost zapadnih oklopnih vozila na cestama u Rusiju pokazala je da Ukrajina baca resurse za koje je dugo tvrdila da joj nedostaju u ovu borbu.
Sudža nije bila sasvim pusta. Na jednoj velikoj zgradi, ispred ulaza u podrum, veliki kartonski znak ispisan rukom najavljivao je: "Ovdje su mirni ljudi u podrumu, nema vojske." Inna, 68, sjedila je vani. Dolje je bilo još 60 civila, rekla je.
"Donijeli su mnogo kutija, svoju hranu", rekla je o ukrajinskim snagama.
U podrumu je bila scena kojoj smo svjedočili u desecima ukrajinskih gradova u posljednje dvije godine, a još uvijek je jednako tužna u Rusiji.
Na ulazu u prihvatilište bio je Stanislav koji je na pitanje kako se živi pogladio svoju sijedu bradu. “Vidiš, ovo nije život. Ono postoji. To nije život.”
U mraku, podzemnoj vlazi bili su nemoćni, izolirani i zbunjeni. Jedna starija žena, još uvijek u perici i jarkocrvenoj ljetnoj haljini, lagano se ljuljala dok je intonirala: “I sada ne znam kako će to završiti. Barem primirje da možemo mirno živjeti. Ne trebamo ništa. To je moja štaka, ne mogu hodati. Jako je teško.” Muhe su joj zujale oko lica, u vlažnom mraku.
U susjednoj sobi svjetlo je bljesnulo na šesteročlanu porodicu. Čovjek je rekao: “Sedmica dana. Nema novosti. Ne znamo šta se događa oko nas.” Sin mu je šutke sjedio kraj njega, kamena bijela lica.
Na kraju hodnika, razgovarao je s jednim od ukrajinskih pratitelja Jefimov, koji je rekao da je u svojim 90-ima. Njegova kćerka udata je za Ukrajince i žive u Ukrajini, ali on ne može doći do njih.
Zbunjeni građani
“U Ukrajinu”, rekao je na pitanje gdje želi pobjeći. “Ti si prvi koji je to spomenuo. Ljudi su pričali o tome, ali ti si prvi došao.” Pomisao na evakuaciju mnogima bi ovdje u mirnodopskim uvjetima bila teška.
Welcome to Kursk! Ukros estão virando churrasco! kkkkkk https://t.co/wQOqcPfPup
— Yago Batista (@YagosxB) August 17, 2024
Na ulici vani je Nina, 74, u potrazi za svojim lijekom. Trgovine su rasparčane, a ljekarne zatvorene. Insistira na tome da ne želi otići, s istom strastvenom obranom svog prava da živi tamo gdje uvijek ima toliko Ukrajinki njezinih godina, u sličnim gradovima s ožiljcima.
“Da sam htjela, htjela sam. Zašto bih otišla tamo gdje sam živjela 50 godina? Moja kćerka i majka su na groblju i moj sin je rođen (ovdje), moji unuci… Živim na svojoj zemlji. Ne znam gdje živim. Ne znam čija je ovo zemlja, ništa mi nije jasno.”
Nejasno je kako i gdje završava ovaj brzi, uspješni i iznenadni napad, niti kada stižu ruske snage. Ipak, bit će prekasno da preokrenu još jednu mrlju u ruskom ponosu otkako je počela invazija koja je trebala trajati samo nekoliko dana u februaru 2022.
