Bivši čelnik zagrebačkog Dinama Zdravko Mamić, oglasio se u subotu navečer novim 'saopćenjem' na Facebooku.
Zdravko Mamić je nepravosnažno osuđen na šest i po godina zatvora, a neposredno uoči izricanja te presude pobjegao je u Bosnu i Hercegovinu, čije državljanstvo ima.
Njegov brat Zoran Mamić tada je nepravosnažno osuđen na četiri godine i 11 mjeseci zatvora, bivši Dinamov direktor Damir Vrbanović na tri godine zatvora, a poreznik Milan Pernar na četiri godine i dva mjeseca zatvora. O slučaju sada raspravlja Vrhovni sud i čeka se njihova konačna odluka, ali ne zna se kada će tačno biti donesena.
Bjegunac od hrvatskog pravosuđa je svoj odgovor kritičarima objavio dva dana nakon velike Dinamove pobjede protiv Krasnodara 3:2 u prvoj utakmici 1/16 finala Evropske lige.
Njegovu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti:
"Gledam snimku iz lokala u Vitezu, gledam dečke u Dinamovim dresovima i njihovu radost, iskreno veselje kada njihov i moj klub ponovo ispisuje neke divne stranice povijesti i baca na koljena, na jednom od najljepših stadiona na svijetu, ruski Krasnodar. Momčad čiji je vlasnik težak tri i pol milijarde eura i koji, da želi, može kupiti pola Hrvatske i još dio Slovenije – pride.
I čiji klub gubi doma od NAŠEG Dinama. Slijedi onda i par tekstova o sjajnom Bruni Petkoviću, momčadi, teška srca priznaju „znalci“ da je i Zoki to dobro postavio i još bolje vodio. Broje se milijuni koje je NAŠ Dinamo zaradio, pa koliko će podijeliti hrvatskoj nogometnoj sirotinji, pa što je učinio za hrvatski koeficijent koji nije hrvatski ( uz dužnu iznimku i poštovanje rezultatima Rijeke Damira Miškovića ) nego jedino i isključivo NAŠEG Dinama.
A tuga raste, gomila se, guši onu jadnu skupinu koja je ukrala sveto ime bez pitanja i od prvog dana svog bijednog postojanja čini samo jedno i jedino – skrivenih interesa iza svetog imena čine sve ne bi li klub koji nosi to sveto ime – propao. U njihovoj agendi čeka nas sudbina hrvatske košarke – amaterizam i rasulo, jer rezultat nije bitan, bitni su oni. Pa da su u svom postojanju jednom, samo jednom kucali na vrata Bandiću, a kucaju i otkucavaju fantastično, pa njega i ostale ubojice zagrebačkog sporta pitali je li ih sram da najbolji hrvatski sportski klub u posljednja dva desetljeća – bez ikakve ozbiljne konkurencije- živi, stvara i igra na zagrebačkom ruglu i nacionalnoj sramoti, rekao bih čak i ja – ajde. Ma nema šanse, nema šansone rekao bi legendarni Ćiro Blažević. U svojoj tuzi, jadu i sve više bijesu, čekali su dva dana, pa gurnuli u sebi slične, otužne medije (Bože, pa na što je spao nekada najveći zagrebački a bogme i hrvatski dnevni list) dokument s prastare Dinamove skupštine i raspisali su tjeralicu sada protiv šezdeset i jednog člana Skupštine. Jadni oni s tim priopćenjem i jadni mediji koji su to išli objaviti. Prije nekoliko godina ne bih imao strpljenja i živaca sjesti i pisati.
Vikao bih da ste smeća, da ste bijednici, da ste jadna skupina od pet stotina mizerija koja želi klub baciti na koljena. Ali sada više neću. Znate, ja se nisam rodio u Zagrebu, ali sam odrastao i životnu školu prošao na ulicama tog divnog grada. Među zagrebačkim frajerima važili su neki nepisani zakoni, pa ako si ih se pridržavao, bilo je sve u redu. Na primjer, mogao si u Zagrebu biti i loš čovjek. Nisu te voljeli, nisi imao prijatelje, ali mogao si preživjeti. Mogao si biti i umišljen (ti bi brzo bili spušteni na zemlju ), zločest, papak, svakakav. Ali jedno nisi smio biti – druker, cinkaroš, najcrnji ološ s dna društvene ljestvice. Drukeri su oduvijek u Zagrebu bili zadnje smeće. Prezirani, izopćeni. A vi ste baš to. Nepodnošljiva vam je činjenica da se NAŠ Dinamo nije raspao kada je otišao bivši trener. Došao je i otišao zbog novca. Početak i kraj priče. Kako ste samo željeli da sve pukne, da igrači okrenu leđa, da nas zgaze u Europi. Budite pošteni, priznajte, samo to ste željeli. I zato je sada vaš jad toliki, tako bijesan i sadržajno prazan. Mamići su ukrali, urlate u tom bijesu. Iz čega? Iz potpuno prazne, prezadužene blagajne? Iz kluba koji je bankrotirao, nije plaćao radnike niti igrače? Tko je napravio najveće transfere u povijesti kluba? Tko isplaćuje plaće u dan? Igračima i svim djelatnicima kluba? Tko je već dva desetljeća motor hrvatskog nogometa? Dajte jednom, vi najniži smutljivci, odgovorite na ta pitanja. Vas je, navodno, pet stotina. Koliko ste kupili godišnjih ulaznica za utakmice? Tu blizu mene, u Čitluku, ljudi imaju 52 godišnje ulaznice. I putuju i gledaju i navijaju za DINAMO. Ne moj, vaš nikako i nikada, već za DINAMO. Dođite malo ovdje, dođite u Čitluk i Vitez, pa tu prodajte svoje mudroslovlje Dinamovim navijačima. Ne, jelda? Da ste trunku časniji, da niste drukeri, cinkeri, bilo bi mi vas možda i žao.
Žao što u svom jadu ne možete uživati u najboljim godinama, sada već desetljećima najvećeg hrvatskog kluba, uživati u sportu bez umišljanja da ste poslovni mastermindovi, policija i suci ujednom, jer čak niti u futsalu ne možete biti prvaci, a u poslovnom smislu jednoj karijeri našeg predsjednika Barišića niste ni do vezica na cipeli. Žao mi je što su tu vašu priču u dijelu popušili Boysi, pa sami sebi uskraćuju veselje. Ali to je već druga priča. Vi niste Dinamo i nikada nećete biti. Drukeri, bijedne niškoristi, vaša tuga i jad u budućnosti bit će još mnogo, mnogo veći, jer će Dinamo na radost svih njegovih pravih navijača biti sve bolji i jači!"
