Jedan od ključnih problema s hiperdimenzionalnošću leži u nemogućnosti današnje tehnologije da pruži dokaze za njezino postojanje.
Fizičar Michael Pravica, profesor na Sveučilištu Nevada u Las Vegasu, predložio je intrigantnu teoriju koja sugerira da ljudska svijest nije samo rezultat moždane aktivnosti, već dolazi iz skrivenih dimenzija svemira. Prema Pravici, u trenucima stvaranja umjetnosti, naučnog istraživanja, filozofskog promišljanja ili sanjanja, naša svijest može transcendirati fizičku dimenziju i povezati se s višim, nevidljivim dimenzijama.
Pravica temelji ovu teoriju na konceptu hiperdimenzionalnosti, ideji da svemir nije ograničen samo na četiri dimenzije koje opažamo – visinu, širinu, dužinu i vrijeme – već sadrži i druge, nama skrivene dimenzije. "Činjenica da možemo pojmiti više dimenzije unutar našeg uma i matematike dar je koji nadilazi biologiju“, izjavio je Pravica za Popular Mechanics.
Skeptici i alternativne teorije o svijesti
Iako je Pravicina teorija izazvala znatiželju, ona je naišla i na brojne kritike. Stephen Holler, profesor fizike na Fordham Universityju, istaknuo je da Pravicina teorija "graniči sa znanstvenom fantastikom“. Holler smatra da oslanjanje na višedimenzionalnost kao objašnjenje za ljudsku svijest predstavlja "nedostatak znanstvene znatiželje“ te sugerira da je ova teorija nepotpuna bez konkretnijih dokaza.
Za usporedbu, jedna od vodećih teorija o svijesti, poznata kao teorija integracije informacija, sugerira da je razina svijesti povezana s količinom informacija koje se prenose između različitih dijelova mozga. Druga teorija naglašava ulogu "top-down“ signalizacije, gdje viši dijelovi mozga šalju informacije nižim dijelovima, što utječe na naše svjesne mentalne procese.
Povezivanje svijesti i skrivenih dimenzija
Pravica ipak tvrdi da naša svijest u trenucima visoke svijesti, poput sna ili kreativnog razmišljanja, može prodrijeti u više dimenzije. On smatra da bi to moglo objasniti iskustva inspiracije i dubljeg intelektualnog uvida. Da bi bolje objasnio svoju teoriju, koristi analogiju dvodimenzionalnog bića koje ne može pojmiti trodimenzionalne objekte. "Mi smo poput tih dvodimenzionalnih bića“, kaže Pravica, sugerirajući da zbog ograničenja naše percepcije ne možemo detektirati više dimenzije koje bi mogle postojati oko nas.
Veza s teorijom struna
Pravicina hipoteza temelji se na teoriji struna, koja tvrdi da je stvarnost sastavljena od beskrajno malih vibrirajućih struna koje daju oblik svim česticama i silama koje opažamo. Prema teoriji struna, ove vibracije događaju se u višim dimenzijama, koje su trenutno izvan dosega naše tehnologije.
"Teorija struna zapravo je teorija hiperdimenzionalnosti“, kaže Pravica. Iako ove dimenzije još nismo fizički otkrili, Pravica vjeruje da bi naša svijest mogla biti povezana s njima.
Kritika religijskog aspekta teorije
Pravica, koji je pravoslavni kršćanin s doktoratom sa Sveučilišta Harvard, također povezuje svoju teoriju s vjerom. Smatra da bi Isus Krist mogao biti hiperdimenzionalno biće. "Prema Bibliji, Isus je uzašao na nebo 40 dana nakon svog boravka na Zemlji. Kako je moguće uzdići se na nebo ako ste četverodimenzionalno biće?“ pita se Pravica, sugerirajući da bi višedimenzionalnost mogla objasniti taj čin.
Ipak, Holler tvrdi da je ovakvo tumačenje, poznato kao "Bog praznina“ – gdje se praznine u znanstvenom znanju objašnjavaju božanskom intervencijom – nedovoljno i da ograničava daljnju naučnu istragu.
Ograničenja naučne tehnologije
Jedan od ključnih problema s hiperdimenzionalnošću leži u nemogućnosti današnje tehnologije da pruži dokaze za njezino postojanje. Čak ni najmoćniji uređaj za sudaranje čestica na svijetu – Veliki hadronski sudarač (LHC) u CERN-u – ne može otkriti te dimenzije. Pravica, međutim, ostaje optimističan i vjeruje da bi tehnologija koja bi mogla potvrditi ove dimenzije mogla nastati unutar života njegove djece.
Unatoč kritikama, Pravica je uvjeren da je istraživanje viših dimenzija ključno za dublje razumijevanje svijesti i svijeta oko nas: "Ne vidim svrhu inače. Zašto učiti? Zašto živjeti?“ zaključuje Pravica.
