"Iznad hladne Bosne, koja zapljuskuje pećine pod bedemom maglajskog grada, opružio se dugačak i tanak pokrov sive magle, pa se i u širinu proteže na obje strane, lijevo zelenim poljem, a desno iznad samih sljemena kućnih, koje se poredale duž Bosne ugibajući se stijeni sjedne, a valovima s druge strane… Iza Tepeta se ukaza blago jutarnje sunašce i obasja najprije ove brežuljke, onda onamo preko Bosne Jelovac, Micurić i Sikolu, pa onda trošne kule u gradu, a doskora i Maglaj i sve ono zeleno prostrano polje onamo. Varošica oživje, čaršija se otvori", citat je iz knjige Zeleno Busenje u kojoj se spominje Maglaj, a kojim autor Edhem Mulabdić opisuje maglajsku čaršiju.
Maglaj je gradić u Zeničko-dobojskom kantonu, smješten u sjeveroistočnom dijelu naše zemlje, na desnoj i lijevoj obali rijeke Bosne.
Prvo spominjanje Maglaja
Prvi put Maglaj se direktno spominje u naslovu povelje “Sub castro nostro Maglay” (“Pod našom tvrđavom Maglaj”), izdate godine 1408., od strane jednog od najmoćnijih evropskih vladara svog vremena, Sigismunda Luksemburškog, mađarskog, njemačkog i češkog kralja, te rimsko-njemačkog cara, a boravio je u Maglaju 1408. godine.
O tome svjedoče dvije povelje koje je izdao 18. i 21. septembra. Originali ovih dokumenata nalaze se u arhivi u Bratislavi u Slovačkoj, a autentične kopije u Državnoj arhivi Mađarske.
To opet nije najstariji zapis o Maglaju.
Naime, devet godina ranije Maglaj se spominje u povelji bosanskog kralja Stjepana Ostoje, a njemu je moguće bilo poznato i to da su ljudi živjeli na prostoru Maglaja hiljadama godina prije njega, jer uz obale rijeke Bosne bilo je više ostataka prahistorijskih nastambi, iz mlađeg kamenog doba od kojih su najpoznatija nalazišta na području Novog Šehera.
Iz povelje Stjepana Ostoje Dubrovčanina od 31. januara 1399. godine "Va slavnoj vojsci va lišnici" se pretpostavlja da je on sa svojom vojskom bio ulogoren u današnjoj Liješnici, nadomak Maglaja.
Legende o imenu
Toponomastika naših srednjovjekovnih gradova često je narodna, izvedena najčešće iz prirodnih karakteristika mjesta i grada.
Prema narodnom pričanju Maglaj na Bosni nekada se zvao 'Straža'. Bilo je to u vrijeme kada je Tešanj bio glavni grad banovine Usorske, a Straža veoma neznatno mjestance s malom tvrđavom, koja je u to doba gradu Tešnju predstavljala neku vrstu predstraže sa jugoistočne strane. Utvrda ozidana od kamena kasnije će se nazvati maglajskim gradom.
Ime Maglaj, s davno zastarjelim sufiksom, ubraja se u red topografskih naziva staroga kova. Toponim Maglaj oslanja se na prirodnu pojavu što je ovdje na okuci rijeke magla česta, svakidašnja.
Kako je Straža po maglovitosti dobila svoje današnje ime Maglaj, stari ljudi pripovijedaju ovu priču:
“Stražani često zadirkavahu u Gračaničane, pa bi kod svake prilike s njima šale zbijali. Jedan će Gračanlija kano za odmazdu Stražanima: ‘Vaš grad Straža postao je doduše po milosti sultanovoj velik, no ipak ne imate u njem ništa drugo, već samu maglu. Vi mislite, da je magla pamuk, pa skačete s vašega grada u nju; ali se nijedan ne vraća – vi ste prave maglajlije’.
U narodu se priča još jedna legenda o nastanku imena Maglaj, koja “kazuje da je tu negdje na obali Bosne bilo nekad maleno naselje, da mu se ni ime nije sačuvalo. Usred toga mjesta dizao se i granao veliki dub-hrast. U to vrijeme pala je nad rijekom Bosnom takva magla da se ni prst pred okom nije vidio. Kada se magla digla, duba nigdje nije bilo. Svi su se čudili i o tome prepričavali. ‘Magla izvalila dub, magla izvalila dub’. I od te magle nastade Maglaj.
Eto odatle, kažu, dobio je Maglaj svoje ime. U narodu je i danas ostala izreka, kada neko na sreću u kakav posao ide: 'Skačeš kao maglajlija u maglu'.
Znamenitosti grada
Da je Maglaj oduvijek bio atraktivno mjesto za život svjedoče mnoge monumentalne građevine, od kojih su najpoznatije: maglajska Tvrđava, srednjevjekovne nekropole sa stotinama stećaka, Jusuf-pašina (Kuršumlija) džamija, svetište Sv. Leopolda Mandića, crkva Sv. Ilije Proroka, Uzeirbegov konak i Delibegov han, a također su poznate i maglajske kamene kugle.
Od modernijih dostignuća grada Maglaja svakako moramo spomenuti fabriku papira i ambalažnog kartona “Natron”, koja predstavlja jednu od najznačajnijih kompanija ovoga tipa u Evropi, ali u ratnom periodu (1992.-1995.) njeni pogoni su pretrpjeli teška razaranja.
Naseljen bio i u prahistoriji
Područje maglajske opštine bilo je naseljeno još u prahistorijsko doba.
Nalazi iz ovog perioda locirani su kod Novog Šehera na lokalitetima Kraljevina i Kraljičino guvno. Pripadaju mlađem kamenom dobu, neolitu i to butmirskoj kulturi. Nađene su strelice strugalice, pile, svrdla, sjekire, dlijeta i keramičko posuđe.
Drugo značajnije nalazište iz ovog perioda je na lokalitetu Čustuša (selo Ponijevo). Očito je, obzirom na povoljne mogućnosti, da je u to doba posebno u dolini Bosne postojalo još pokoje naselje.
Na maglajskom području bilo je i nekoliko prahistorijskih i rimskih utvrđenja.
Nalazi iz srednjeg vijeka ukazuju na znatnu naseljenost ovog područja u to doba što potvrđuje 100 pronađenih stećaka u devet naselja i 17 nekropola, a koji su danas nažalost većim dijelom totalno devastirani.
Maglajska tvrđava je također iz ovog perioda, a nastala je najkasnije u 14 vijeku. Bio je to pravi srednjovjekovni burg (utvrđen stan feudalaca) sazidan na dominantnom položaju, na visokoj stijeni koja se strmo ruši prema koritu Bosne.
Smješten na topografski snažnoj tački i srastao sa plastikom terena, prirodno zaštićen, visokih bedema i još visočijih kula grad je u vrijeme svog najvećeg procvata pružao relativno snažnu zaštitu svojim gospodarima i braniteljima.
Maglajska tvrđava
Podizanje srednjovjekovne utvrde na strmoj stijeni iznad Bosne definitivno determinira najvažniji događaj u historiji ovoga područja, fiksira centar budućeg naselja.
U kontrastu sa živopisnom okolicom, čitav arhitektonski ansambl, podignut na vrletnoj i strmoj efuzivnoj magmatskoj stijeni, koja se snažno ističe iznad desne obale Bosne, iako torzo, i danas plijeni pažnju putnika koji prolaze ovim, nekada najfrekventnijim, bosanskim putem.
Sadašnji je izgled stari dio grada dobio u tursko doba, tek u XVIII stoljeću. Iako je u svome dugom životu proživio brojne manje i veće promjene, prošao kroz više faza izgradnje, maglajski je kastrum u temelju sačuvao svoje srednjovjekovno jezgro a s njim i narodnu pjesmu "Na zapadu sunce sja", koja je najvećim dijelom vezana za osmanski period.
“I reci joj da sam ost’o
Kod Maglaja u ljutom boju
I da sam u zadnjem trenu
Mislio na dragu svoju.
A bude li jednom ona
Pred oltarom s drugim bila,
Nek’ se često mene sjeti
Koga je prije tog volila.”
Kuršumlija Džamija
Najmonumentalnija građevina u starom dijelu Maglaja je svakako Jusuf-Pašina ili Kuršumlija Džamija. Po svojoj arhitektonskoj koncepciji spada među najljepše spomenike turskog doba u Bosni i Hercegovini.
Džamija je podignuta u drugoj polovini XVI vijeka, po jednima 1560. a po drugima 1580. godine.
Legenda kaže da je džamija kao i nekadašnji hamam građena kamenom koji je prenošen s ruke na ruku povrh sela Bakotić i Ulišnjak iz brda Vis.
Narod priča i ovu legendu:
Džamiju je gradio neki neimar Rade Sekulić. Kada je završio Maglajlijama se veoma dopade te ga upitaše da li je igdje ista ljepše načinio. On im reče da je ljepšu načinio crkvu u Ozrenu. To im nebi po ćudi te odluče da ga pogube čim izađe iz džamije. Rade ču šta mu se sprema te napravi krila od jelova drveta, skoči sa džamije i odleti preko Bosne na jedno brdo. Tu mu se omakne bradva koju je sa sobom ponio te mu odsječe krila i Rade pade i razbi se na brdu koje se prozva Jelovac.
Uzeirbegov Konak
Izuzetno lijep objekat uz samu obalu Bosne. Sagrađen u starobosanskom stilu XIX vijeka negdje oko 1875. godine.
Priča se da je prizemlje urađeno od tesanih kvadera koji su bili pripremljeni za gradnju mosta koji je Maglajlijama ponudio Jusuf-Paša.
Konak je sagradio jedan od potomaka maglajskih kapetana Salihbeg Uzeirbegović.
Delibegov Han
Hanovi i karavan-saraji nicali su na svim putnim pravcima pa tako je Maglaj dobio svoj, Delibegov han na lijevoj obali Bosne.
Podignut je u drugoj polovini prošlog vijeka i dugo je bio jedini objekat u maglajskom polju. Pričaju stari da su na tavanu poubijani neki austrougarski vojnici i da je za kišnih dana plafon postajao crven od njihove krvi.
Danas je to ruševina iz koje se jedva može prepoznati nekadašnji izgled lijepog hana.
Sahat Kula
U predvorju maglajske tvrđave stoji dobro očuvana Sahat-Kula koja je do pred ovaj rat otkucavala sate po srednjoevropskom vremenu. Sazidana je u XVII stoljeću.
Kako se o opravci i održavanju brinula porodica Uzeirbegovića pretpostavlja se da ju je izgradio neko od njihovih predaka.
Početkom ovog vijeka kulu je popravila Vasvi-hanuma. Po njenoj oporuci 1921. godine kupio je njen muž Mustajbeg u Zagrebu na sajmu zvona za Sahat-Kulu.
Pravoslavna crkva Svetog Ilije
Kažu da je u Maglajskom polju još za turskog vremena bila drvena pravoslavna bogomolja. A 1906. godine na tom mjestu poče izgradnja crkve Svetog Ilije, koja je završena 1908. godine.
Do pred sami rat u crkvenom dvorištu svake je godine na Ilin-dan ( 02.08 ) bilo narodno veselje.
Katolička crkva
Na lijevoj obali Bosne 1919. godine podignuta je katolička crkva Svetog Ante Padovanskog, a 60 godina poslije na istom je mjestu otvoreno novosagrađeno svetište Leopolda Mandića sa križolikim zvonikom i tri zvona posvećena Svetom Bogdanu, Blaženoj Katarini Kosača-Kotromanić i Svetom Nikoli.
Projekt Pozitivne priče podržao je BH Telecom, čiju aplikaciju možete preuzeti na LINKU
