Palestinska porodica El Ran jedna je od sretnih koje su uspjele da napuste Pojas Gaze i spas pronađu u Bosni i Hercegovini.
Uspjeli su jer su imali bosanskohercegovačko državljanstvo. Međutim, ipak su mjesece proveli u Gazi koja je od oktobra prošle godine izložena brutalnim izraelskim napadima u kojima su ubijene desetine hiljada ljudi.
Ljekar Mohamed El Ran rođen je u gradu Gaza, a medicinski fakultet je završio u Beogradu 1989. godine. Nakon toga je 1990. godine započeo specijalizaciju u Sarajevu gdje je dočekao i početak rata kada se pridružio odbrani Bosne i Hercegovine.
Povratak u Gazu
Nakon rata vratio se u svoju Gazu gdje je u bolnici Al-Shifa radio kao specijalista opće i onkološke hirurgije. Nakon što su izraelske snage uništile bolnicu Al-Shifa, El Ran je radio u Indonezijskoj bolnici, a nakon toga i u Al-Ahli. Iz ove bolnice je odveden u izraelski zatvor gdje je tokom dva mjeseca bio izložen mučenju, bjesomučnom ispitivanju i torturama.
Oslobođen je u decembru prošle godine, a u Sarajevo je stigao u martu ove godine gdje se ponovo sastao sa suprugom Nerminom, kćerkom Karmen i sinom Ibrahimom.
Supruga i kćerka su državljanke Bosne i Hercegovine, evakuisane su krajem prošle godine, a sin Ibrahim studira medicinu u Tuzli. Njega je rat u Gazi zatekao u Bosni i Hercegovini.
Ovu palestinsku porodicu posjetili smo u jednom sarajevskom naselju. Pričaju o lijepom životu u Gazi prije 7. oktobra 2023. godine, napadima i užasnim scenama kojima su svjedočili nakon tog datuma, ali i poteškoćama sa kojim se susreću kako bi i u Sarajevu imali normalan život.
"Godine 2000. sam završio specijalizaciju u Sarajevu. Od tada sam radio u Gazi kao specijalista opće hirurgije, a nakon toga kao šef Odjeljenja hirurgije.
Posljednjih godina, prije 7. oktobra prošle godine, imali smo stabilan, lijep život, imali smo svega, i položaj. Tada je počeo rat, koji ne liči na rat nego na genocid. To je ubijanje svega što je živo. Na početku smo mislili da će to trajati sedmicu, dvije, tri… Međutim, rat od početka nije ličio na običan rat", ispričao je Mohamed.
Kako je kazao, rat u Gazi se odvija pred očima cijelog svijeta, ali niko ga nije osudio na odgovarajući način.
"Ovaj rat je pokazao pravo lice Izraela", poručio je Mohamed za AA.
Ovaj palestinski ljekar je od početka rata, 7. oktobra prošle godine, non-stop bio u bolnici na dužnosti. Ulagao je, kao i ostali zdravstveni radnici, nadljudske napore da spase što više života.
"Granatirali su i dan i noć. Nije bilo sigurno kretanje, kao ni izlazak iz bolnice. Dvadesetčetiri sata su nam pristizali pacijenti. Tada su bili najveći masakri. Nisam nikako išao kući", ispričao je Mohamed koji je samo želio da evakuiše suprugu i kćerku, dok je sin već bio u Bosni i Hercegovini.
Uspio je nekako da dogovori evakuaciju porodice, a on je ostao u Gazi jer je, kako je kazao, njegova dužnost i obaveza bila spašavanje života.
Tada je radio u bolnici Al-Shifa, a nakon toga je prešao u Indonezijsku pa u Al-Ahli.
"Kada su izraelske snage granatirale Indonezijsku bolnicu, prešli smo u drugu. Tada smo prešli u Al-Ahli. Tu smo pokušali da se organizujemo da možemo pružiti što više pomoći. Radili smo u ograničenim uslovima, sve je bilo blokirano, a nije bilo ni medicinske opreme. Nakon tri, četiri sedmice su i nju granatirali. Svaki put kada uđu u bolnicu tražili su da se ljudi skinu i da ostanu samo u boksericama. Pregledavali su sve i ispitivali", pojasnio je Mohamed.
Dva mjeseca u izraelskom zatvoru
Nakon što su izraelske snage došle do bolnice Al-Ahli tražili su evakuaciju, nebitno da li su se pacijenti mogli kretati ili ne.
"Bio sam u dilemi da li ću izaći ili ne. Tada su rekli jednom kolegi da dođe do mene i da mi kaže da se moram predati, inače će uništiti bolnicu. Nisam imao izbora. Izašao sam, a izraelski vojnici su tražili da se skinem. Stavili su mi povez na oči i svezali ruke i noge. Mene i medicinsko osoblje su stavili u kamion i vozili satima. Nismo imali zraka, a nismo imali prostora ni da se mičemo. Nismo znali gdje idemo. Nakon nekoliko sati, krenulo je prvo ispitivanje i mučenje.
Krenuli su me tući i ispitivati. Poslije 24-satnog ispitivanja su nas odveli na neko mjesto koje je ličilo na koncentracioni logor. I tamo je bilo mučenje i maltretiranje.
To je trajalo oko dva mjeseca", ispričao je Mohamed.
Kako je kazao, ti logori su djelovali gore od zatvora Guantanamo.
"To je bilo grupno mučenje. Uzmu između 70-80 ljudi i muče, a cijelo vrijeme su ti vezane ruke. Bilo je ljudi koji su psihički bili u jako lošem stanju", pojasnio je Mohamed.
Njegov sin Ibrahim je cijelo vrijeme preko institucija pokušavao doći do oca. I uspio je u tome. Prebacili su ga na jug Pojasa Gaze, a oslobođen je u februaru ove godine.
"Nakon što sam ja izašao, u zatvoru su ubijena tri ljekara. To su sve prijatelji, radili smo zajedno i prije rata. Izraelske snage stalno izmišljaju nove metode mučenja. Svak put su dolazili sa brutalnijim metodama", ispričao je Mohamed.
Gazu je napustio u martu. Kako je kazao, Gazu je napustio jer tamo više nije mogao pomoći ljudima. Slike u glavi i ono što je preživio nemoguće je zaboraviti.
"Postoje scene koje se ne mogu zaboraviti, ljudi koji te mole da pomogneš djetetu, a ono je već mrtvo. Tu je i scena žene sa troje djece koji su slijepljeni, izgorjeli. Dolazili su u tolikom broju, da nekada nismo mogli ništa uraditi. Ne znate koliko boli kada kao ljekar gledaš kako ti ljudi umiru pred očima, a ništa ne možeš uraditi. Teško je kada te ljudi koji umiru mole da pomogneš, a ti ne možeš jer nemaš uslova za to", ispričao je Mohamed.
Ovaj Palestinac se nada da će se jednog dana vratiti na svoje, iako im je kuća uništena.
"Mi se uzdamo u Boga i možda je to ono što nas sve drži, što drži ljude tamo da nastave borbu za opstanak. Ljudi vjeruju u Bogu i svoju sudbinu. Veoma su privrženi svojoj zemlji, vjeri i historiji. Mislim da niko nije vjerovao da će ovo ovoliko trajati. Nijedna strana nije spremna da rat toliko traje. Međutim, u ovom trenutku nema povratka, idemo dalje, a ne znamo kuda. Moramo dalje jer povratka nema. Izlaz vidimo samo u našem opstanku, izdržljivosti, vjerovanju u naša prava i prisustvu", istakao je Mohamed.
Iz rata u rat
Njegova supruga Nermina (59) je rodom iz Zenice. Međutim, nakon udaje za Mohameda otišli su u Gazu i tamo je provela 30 godina.
"Mohamed je godinu dana bio u ratu u Sarajevu, borio se. Uspjeli smo otići u Jordan 1993. godine, kada smo vidjeli da se neće brzo završiti. Nakon Jordana otišli smo u Palestinu. Otišli smo iz rata u rat. Nakon rata u Bosni i Hercegovini, vratili smo se ovdje. Suprug je ovdje završio specijalizaciju i vratili smo se u Palestinu", ispričala je Nermina.
Nije joj bilo teško naviknuti se na grad Gazu gdje su živjeli, jer su imali divne ljude oko sebe.
"Zavoljela sam ih, rodila sam dvoje djece. Ovdje sam sada kao stranac. Volim ja i ovaj narod, ali sam tamo provela 30 godina. Navikla sam se na običaje, način života", ispričala je Nermina.
Nermina s kćerkom evakuisana u decembru prošle godine
Iz Gaze je s kćerkom evakuisana u decembru prošle godine. Dvije sedmice su bili u gradu Gazi na sjeveru Pojasa Gaze, a nakon toga su otišle na jug.
"Kada su 7. oktobra krenuli izraelski napadi znali smo da nije dobro. Mohamed je non-stop bio u bolnici, nas dvije smo bile kod kuće. Mohamed je došao jednog dana i rekao da uzmemo najosnovnije stvari i da spašavamo glavu. Izašle smo bez ičega iz kuće. Sa sjevera smo u novembru otišle na jug. Kod prijatelja smo bile 40 dana, granica je bila zatvorena. Nema struje i vode, biti ili ne biti, neprestano su granatirali. Srećom samo imali vezu sa sinom, a on je komunicirao sa ocem. Sva naša komunikacija je bila da znamo da smo svi živi", istakla je Nermina.
U kontaktu je sa prijateljicama i rodbinom u Gazi.
"Nemaju struje, vode, ništa. Ne znam gdje bismo se vratili. Za sada smo ovdje, a vidjet ćemo koja je naša sudbina", kazala je Nermina.
Ona i kćerka su imale sreću da prežive jer je njihova kuća uništena nedugo nakon što su je napustile.
Kćerka Karmel je studentica četvrte godine stomatologije.
"Borila se da nastavi školovanje ovdje, ali nije mogla. Otišla je u Egipat. Dobila je stipendiju za studiranje u Iraku", dodala je Nermina.
Sin Ibrahim je u Tuzli, studira medicinu. Nermina je poručila da joj je sada jedina želja da djeca završe fakultete.
Mohamedu je u Gazi uništena dokumentacija i trenutno pokušava ponovo da sve skupi na jedno mjesto kako bi se mogao zaposliti kao ljekar u Sarajevu. Međutim, proces ide jako sporo, a ovoj porodici je potrebno zaposlenje kako bi imali dostojanstven život.
