Kad čovjek vozom stiže u Wolfsburg, prvo što vidi su četiri gigantska dimnjaka koji se uzdižu iznad Volkswagenove tvornice. Na zgradi je veliki plavo-bijeli znak VW. Tu je jedna od najvećih tvornica automobila na svijetu. Wolfsburg je izgrađen planski u prvoj polovici 20. stoljeća. Na čistoj ledini u blizini gradića Fallerslebena izgrađen je cijeli grad od početka. Danas je Fallersleben dio Wolfsburga. Nacionalsocijalisti su 1. jula 1938. novoosnovani grad nazvali „Grad vozila KdF kod Fallerslebena". KdF je kratica za Kraft durch Freude (Snaga kroz radost), a to je bila organizacija koja je organizirala provođenje slobodnog vremena i godišnjeg odmora za radničku klasu u smislu nacional-socijalističkog režima.
Auto KdF bio je planiran kao jeftina ponuda za mase – dakle kao „narodni auto" (Volkswagen). Ali, između 1939. i 1945. proizvođena su gotovo isključivo vojna vozila. Tek nakon rata je krenula masovna proizvodnja legendarne VW-ove bube, koja je zasnovana na planovima KdF-auta. Wolfsburg postoji zbog Volkswagenovog koncerna, kažu u gradu koji je u međuvremenu peti po veličini u pokrajini Donjoj Saskoj, dodajući da kad VW kihne, grad se razboli, piše Deutsche Welle.
Više od 60.000 ljudi radi u VW-u, to je gotovo svaki drugi stanovnik grada Wolfsburga. Plaće su u VW-u iznadprosječne. To je dobro za zaposlenike, loše za bilancu koncerna, jer Volkswagen plaća jedan sat oko 62 eura (uključujući i socijalna osiguranja), a to je 2023. bila najskuplja satnica u autoindustriji. S prosječnom plaćom od 5.238 eura Wolfsburg je jedan od najbogatijih industrijskih gradova u Njemačkoj. Bogatiji je samo Ingolstadt, gdje je sjedište proizvođača automobila Audija, koji također pripada VW-ovom koncernu. Kristin Rößer kaže da ovdje još uvijek živi tipični njemački san o kući s vrtom, automobilu i ženi s dvoje djece. Ona posreduje u prodaji nekretnina.
Rößer je cijeli život provela u Wolfsburgu. Danas osjeća nesigurnost koja vlada u gradu. Puno VW-ovih radnika ju naziva da hoće prodati svoju kuću „prije nego ona izgubi na vrijednosti", priča ona za DW. Drugi su otkazali ugovore o kupovini kuće i prije nego što su u nju uselili.
„Ljudi se boje kupiti kuću, radije žele zadržati svoj novac dok ne budu znali što će odlučiti VW", kaže ona.
U 2023. je koncern VW ostvario još solidnu dobit od preko 18 milijardi eura i 4,5 milijardi eura isplatio dividende dioničarima. Ali, menadžment VW-a je prošle godine pokrenuo program učinkovitosti kojim bi do 2026. trebalo uštedjeti 10 milijardi eura kako bi koncern postao konkurentniji. U augustu 2024. je menadžment saopćio da su nužne dodatne mjere štednje, među kojima i zatvaranje možda dviju tvornica u Njemačkoj i osjetno smanjenje broja zaposlenika u Njemačkoj, gdje trenutno VW zapošljava oko 120.000 ljudi.
Ovog oktobarskog popodneva blago jesensko sunce obasjava veliko područje VW-ove tvornice. Kroz ulaz 17 izlaze stotine radnika nakon što je u 14 sati završila njihova prva smjena. Na sebi imaju kombinezone i pulovere ili košulje s oznakom VW.
Kad dolaze na veliko parkiralište ispred tvornice raspoloženje je loše, gotovo nitko nema volje razgovarati s DW-om ili se dati fotografirati. Nakon brojnih medijskih napisa proteklih tjedana o krizi u VW-u većina njih nema volje stalno odgovarati na isto pitanje. Jedan ipak kaže da radnici strahuju za svoj posao, drugi dodaje da im samo preostaje nada da će budućnost VW-a biti bolja. „Prebrodili smo brojne krize, i ovu ćemo prebroditi", kaže on.
Kako se vremena mijenjaju
Na porezu na obrt, zahvaljujući velikim prihodima VW-a, obogatio se i Wolfsburg. Ali, sad grad svuda pokazuje znakove gospodarskog propadanja. Centar grada, koji okružuju široke ulice s puno parkirališta, ovog sunčanog popodneva je prazan. Nekoliko prolaznika ide Porscheovom ulicom, ali većinom prolaze pored praznih izloga. Ono što je još ostalo je nekoliko jeftinih trgovina i bljeskajuća svjetla jedne povremene igraonice.
Ni u malobrojnim kafićima i barovima na glavnoj ulici nema puno gostiju, kako bi se moglo očekivati na ovako sunčan dan u oktobru. Djuliano Saliovski kaže da su mnogi od njegovih gostiju prije ne tako puno vremena dolazili jedan do dva puta sedmično na večeru, a sad uglavnom jednom u mjesec dana. Saliovski je izbjeglica s Kosova, on i njegova supruga su prije nekoliko godina u Wolfsburgu otvorili hotel s restoranom i omiljeni su kod svojih gostiju. Većinu ih pozdravljaju imenom.
Pandemija COVID-a 19 već je prije dvije godine osjetno smanjila broj rezervacija u restoranu i hotelu, kaže on za DW, „ali sad ih je još manje". U ovo doba godine, kaže on, stizale su brojne rezervacije za Božić, ali ove godine toga nema. Unatoč svemu Saliovski još vjeruje da će se situacija „okrenuti". On čak planira proširiti svoje poslovanje u Wolfsburgu i uz nekretnine koje već posjeduje kupiti još jednu zgradu.
Hoće li grad postati muzej?
Uspješne godine proizvodnje automobila u Wolfsburgu može se vidjeti u Volkswagenovom muzeju u Dieselovoj ulici. Tu je velika zbirka oldtimera s najomiljenijim modelima, među kojima je i buba koja je do 2003. proizvedena milijun puta. Ili VW-ov mini-bus „Bulli" koji je u vrijeme njemačkoga ekonomskog čuda bio višenamjensko vozilo, a s kojim je njemačka „flower-power-generacija" 1960-ih i 1970-ih obilazila svijet.
Taj muzej mora posjetiti svaki turist u Wolfsburgu, a svake godine ih dođe više od 300.000, više zbog VW-a. Takozvani Autostadt (grad auta) proteže se na 28 hektara. On nudi uvid u „svijet mobilnosti", a tu je više od tri milijuna vozača preuzelo ključeve svoga novog automobila.
Ali, u Wolfsburg dolazi sve manje turista, kaže taksist u razgovoru za DW. Još prije nekoliko godina taksisti su jedva zadovoljavali potrebe turista i poslovnih ljudi. Je li to znak da su dani Wolfsburga kao evropskog glavnoga grada automobila odbrojani? Je li moguće da Volkswagen, koji je prije nekoliko godina prodavao najviše automobila, ne može pridobiti dovoljno kupaca za svoje električne automobile, koji su navodno budućnost te branše? Vozač taksija ima jasno mišljenje o Volkswagenu i njegovoj vodećoj ulozi u svijetu u vrijeme motora s unutrašnjim sagorijevanjem: „Ta vremena su odavno prošla", kaže on i dodaje da „može biti i gore".
