Evropa kao kontinent nije poznata po prijetećoj fauni. No posljednjih godina strah od malenog osmonožnog stvorenja sve je veći u južnoj Evropi jer su smrtni slučajevi koji se povezuju s njegovim ugrizom postali brojniji
Posljednji takav slučaj dogodio se ovog ljeta u talijanskom gradu Bariju, u kojem je 23-godišnji muškarac preminuo nakon sumnje da ga je ugrizao mediteranski pauk samotnjak, poznat i kao smeđi samotnjak ili 'pauk u kutu', piše The Conversation.
Ako volite zavirivati u svaki kutak i pukotinu, boravak u španskom selu mogao bi vam donijeti susret s jednim od većih pauka u zemlji, poput gibraltarskog ili španjolskog ljevkastog pauka (Macrothele calpeiana) ili vučjeg pauka (Lycosa tarantula). Međutim samo se dvije vrste u mediteranskoj regiji smatraju medicinski problematičnima: evuropska crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus) i mediteranski samotnjak (Loxosceles rufescens).
Iako je crna udovica poznata po lošoj reputaciji, nema dokumentiranih smrtnih slučajeva uzrokovanih ugrizom njezine evropske varijante. Susreti s ovom upečatljivom životinjom su rijetki jer obitava u ruralnim područjima, a mreže gradi ispod kore drveća ili kamenja.
Neurotoksični učinci njezina otrova na ljude dobro su poznati: kompleks molekula, poznat kao latrotoksini, utječe na živčani sistem, srčani mišić i funkciju glatkih mišića, uzrokujući sindrom nazvan latrodektizam.
Pauk samotnjak, prepoznatljiv po tamnoj mrlji u obliku violine na glavoprsju, drugačiji je slučaj. Iako živi u divljini, praktično se može smatrati sinantropskom vrstom, što znači da obično živi u blizini ljudi, posebno u kućama, garažama ili radnim prostorima. Često pronalazi tamna, prašnjava skrovišta, poput prostora iza ili ispod velikih komada namještaja, gdje može ostati neprimijećen duže vrijeme.
Za razliku od neurotoksičnog otrova crnih udovica, otrov paukova iz porodice Sicariidae, kojoj pripada mediteranski samotnjak, ima nekrotično djelovanje, što znači da uzrokuje odumiranje tjelesnog tkiva. Među proteinima prisutnima u njihovom otrovu nalaze se fosfolipaze, enzimi koji razgrađuju ćelijske membrane i uzrokuju pucanja krvnih žila.
Ova kombinacija obično uzrokuje lokaliziranu reakciju na mjestu ugriza, uključujući oticanje, crvenilo i svrbež tokom nekoliko sedmica. U malom postotku slučajeva područje ugriza može razviti nekrotičnu leziju te tkivo odumire i na kraju otpada prije nego što rana zacijeli za nekoliko tjedana.
Ovaj skup simptoma obično nema većih posljedica, osim ako se ugriz ne dogodi na osjetljivim dijelovima tijela, poput lica. Štaviše, nekrotična progresija rjeđa je kod europskog samotnjaka nego kod njegovih latinoameričkih rođaka (L. reclusa i L. laeta), koji predstavljaju ozbiljan javnozdravstveni problem u zemljama poput Čilea, Argentine i Perua.
U rijetkim slučajevima nekroza uzrokovana ugrizom pauka samotnjaka može zahvatiti dublje mišiće i uzrokovati sindrom toksičnog šoka, što uključuje simptome poput vrućice, bolova u mišićima i zglobovima. Kad se razvije kao posljedica ugriza Loxoscelesa, ovo se stanje naziva kožno-visceralni loksoscelizam, što, iako rijetko, može dovesti do akutne hemolize (uništenja krvnih stanica), zatajenja bubrega, šoka i, u krajnjem slučaju, smrti.
Vrsta L. rufescens, porijeklom iz mediteranske regije, živi među ljudima tisućama godina. Ipak, ugrizi ove vrste su vrlo rijetki, a pouzdani podaci o takvim slučajevima izuzetno su ograničeni. Čak i u slučaju ozbiljnije reakcije, rijetko je da pacijent vidi ili uhvati pauka koji ga je ugrizao, zbog čega se većina dijagnoza loksoscelizma ne može u potpunosti potvrditi.
Ovaj problem naglasila je i multidisciplinarna istraživačka grupa pod vodstvom Univerziteta Balearskih otoka. U članku objavljenom ove godine analizirali su četiri nedavna slučaja sumnjivih ugriza pauka samotnjaka i još dvanaest dokumentiranih u Španiji između 2005. i 2021.
Do danas nijedan smrtni slučaj u Španiji nije službeno pripisan ugrizu samotnjaka. Nedavni smrtni slučajevi u Italiji uzrokovani mogućim ugrizima mediteranskog samotnjaka i dalje ostaju misterij – mogli bi biti statistička anomalija ili niz kliničkih pogrešaka u procjeni.
Također postoji mogućnost da su zbog globalizacije i intenzivnog međukontinentalnog putovanja talijanski slučajevi izazvani nekom vrstom Loxoscelesa iz Amerike koja je slučajno unesena u Evropu.
To se nekoliko puta dogodilo s opasnijim rodom Phoneutria, brazilskim lutajućim paucima koji su se povremeno pojavljivali u pošiljkama voća uvezenog iz Južne Amerike. Ipak, nema službenih podataka o stabilnoj populaciji američkih samotnjaka ili njihovih brazilskih rođaka u Evropi.
Arahnofobija, široko rasprostranjen strah, često je potaknuta horor filmovima i senzacionalističkim izvještajima u medijima. Ali stvarnost je sasvim drugačija; barem u Evropi prijetnja koju predstavlja bilo koja vrsta pauka gotovo je zanemariva.
U periodu od 23 godine u Evropi je zabilježen 1691 smrtni slučaj uzrokovan ubodima osa, stršljena i pčela, no rijetko ko panično reagira kad se pčela zaleti na džem na tostu. Smrtni slučajevi od ugriza pauka u istom razdoblju mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, što stavlja stvarnu opasnost u kontekst.
Sredozemni samotnjaci nisu agresivni i napadaju samo kad su izravno uznemireni, pa nema razloga za paniku. Poduzimanjem mjera opreza – povremenim čišćenjem ispod sofe, iza ormara i nošenjem rukavica prilikom pomicanja namještaja – vjerojatnost da ćete zbog ugriza Loxoscelesa završiti u bolnici iznimno je mala.