Legendarni kapiten košarkaške reprezentacije Jugoslavije Ivo Daneu (87), predvodnik tima koji je 1970. postao prvak svijeta u Ljubljani, kao dijete je doživio Drugi svjetski rat.
I to sjećanje ga je oblikovalo i kao odraslog čovjeka..
Do te mjere da već kao afirmirani košarkaš nije htio ni da igra u Njemačkoj, iako su ga tamošnji klubovi zvali, prenosi Mondo.
Nudili 800 maraka
"Bio sam lokalpatriota. Imao sam ponuda, na primjer iz Njemačke. Nudili su 800 njemačkih maraka i uz to bih bio plaćen za četiri sata rada u fabrici madraca Meblo. I još 400 njemačkih maraka za igranje, a nudili su besplatno stan i hranu. To je u ono vrijeme bio veliki novac.
Mogli ste za 2.300 njemačkih maraka kupiti novi automobil. Ali kako je cijela moja porodica 1941. godine zbog Nijemaca morala otići iz Slovenije u Beograd i tamo životariti, mrzio sam tu zemlju.
U školi, na primjer, nisam želio da učim njemački jezik", slikovito je on opisao u intervjuu za "Večernji list".
Zvali su ga u Španiju, ali mu nije bilo dozvoljeno da ode. Zvali su ga i u Partizan, ali je ostao vjeran samo jednom klubu - ljubjlanskoj Olimpiji, za koju je igrao od 1956. do 1970. godine.
Danas u Cedevita Olimpiji igra njegov unuk, Žiga Daneu.
"Zvali su me u Španiju, ali Košarkaški savez Jugoslavije nije dozvolio taj transfer jer sa Španijom tada nismo imali diplomatske odnose.
Zvao me i Partizan, daleke 1956. godine, kada sam maturirao u mariborskoj gimnaziji. Partizan mi je nudio ugalj i zimnicu. To je puno značilo, ali već sam tada znao da ću u Ljubljanu.
Roditelji su mi bili Primorci koji su živeli u Štajerskoj i ja sam bio Štajerac, od 1956. na privremenom radu u Ljubljani. Čak je jedan oficir dolazio do mene kući, kao donio je novac, koji niko nije vidio.
Starija sestra je navijala da se preselimo u Beograd. Rekao sam gospodinu s navodnim novcem u koverti da sam odlučio igrati za Olimpiju. Rekao sam: 'Džabe ste došli.' Ali sam na kraju zaigrao za Partizan, kao gost na jednoj turneji.
Vojni rok u Beogradu
U sezoni 1962/63. služio sam vojni rok u Beogradu i nisam mogao pomoći svojoj Olimpiji u historijskoj utakmici protiv jednog francuskog kluba.
U posljednji trenutak dobio sam dozvolu vojnih vlasti, pojurio prema Ljubljani, gdje su na sve načine odugovlačili s početkom utakmice. Dva sata kasnije javili su iz Šida da je auto s Daneuom ostao u snijegu, a mladi, iako bez mene, postigli su cilj i pobijedili Francuze".
U ranijem intervjuu za "Sport klub", Daneu je objasnio u kom kraju Beograda je proveo Drugi svjetski rat i u koje su selo kod Čačka porodično izbjegli.
"Moj otac je bio predstavnik "Putnika" u Mariboru. Imao je mnogo prijatelja u Srbiji, pa smo prebjegli u Šumadiju, u selo Natalinci u blizini Čačaka.
U jesen 1941. preselili smo se u Beograd, živjeli smo u ulici Kraljice Natalije, koja se poslije zvala Narodnog Fronta, a sad joj je vraćen stari naziv.
Kao djeca, sve smo to prihvatali kao igru. Igrali smo se na Košutnjaku, dok su bombe padale po gradu.
Svakog 20. oktobra, na dan kad je oslobođen Beograd, društvo u Ljubljani častim pićem. Slovenija slavi 9. maj kao Dan pobjede, a ja 20. oktobar.
To je moj praznik, to znaju svi moji prijatelji. Imao sam teško odrastanje, ali nemam loših uspomena iz djetinjstva, jer je naša majka bila zlatna žena.
Uzgajali voće i povrće
Napustila je posao i brinula o četvoro djece. Uzgajali smo voće i povrće i nekako preživljavali. Provodio sam puno vremena na igralištu, volio sam tenis, ali nisam imao para za reket i loptice. Išao sam u "Ljudski vrt" na fudbal.
Jednom me je fudbaler Maribora Janžeković pogodio loptom u glavu vježbajući penale.
Pao sam unazad sa ograde iza gola i ostao da ležim bez svijesti. Posle toga sam odlazio na sigurnije mjesto, sakupljao sam lopte košarkašima i pomalo šutirao.
A da sam znao koliko će kasnije fudbaleri više da zarađuju od košarkaša ne bih imao dilemu. Šalim se, naravno, košarka je bila pravi izbor", rekao je za "Sport klub" Ivo Daneu.
Nezaboravno je sjećanje na čuveno Svjetsko prvenstvo 1970. godine u Ljubljani, na kojem je Daneu bio kapiten.
"Već sam prije toga znao da će mi to Svjetsko prvenstvo biti zadnji nastup za reprezentaciju. No dogodila mi se povreda zadnje lože zbog koje nisam mogao sto posto dati na utakmicama.
Da se finalni turnir nije igrao u Ljubljani, sigurno ne bih igrao.
Žeravica je znao
Ovako sam bio dio reprezentacije jer da nisam, gledaoci ne bi u tako velikom broju došli na utakmice. Selektor Ranko Žeravica je to dobro znao.
Ah, da, ta utakmica protiv Amerikanaca nešto je što ću pamtiti cijeli život. Sistem takmičenja nam je pogodovao jer nismo morali igrati Grupe, već smo se kao domaćini direktno plasirali u finalni krug, gdje je bilo sedam reprezentacija i igrao je svako sa svakim. Protiv Amerikanaca u dvorani je osvanula i ona čuvena parola – 'Luna vaša, zlato naše'.
Tivoli je tih majskih dana 1970. doslovce nosio jugoslavensku reprezentaciju.
Trener Žeravica je tačno znao ko mu za šta treba. Prva utakmica, s Italijom, nervozna i napeta, morala se pobijediti. Bilo je teško, ali uspješno. Odlučivala je peta, protiv Sjedinjenih Američkih Država. Jedanaest hiljada ljudi pripremalo je atmosferu kakvu do tada nismo doživjeli.
U drugim gradovima bivše Jugoslavije ulice su bile prazne, svi su gledali TV prenos iz Ljubljane. U završnici te utakmice dvaput sam pogodio koš, dodao sjajnu loptu Kapičiću, uposlio Plećaša, Jugoslavija je pobijedila 70:63.
Poslednja utakmica, s Rusima, više nije bila važna. Ljepši kraj karijere nisam mogao poželjeti. U svom Tivoliju stajao sam na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja.
Nijed mogao ni sanjati
Svjetski prvak! Poslije hrpe srebra napokon zlato! Doživio sam ono o čemu prije dvadesetak godina u Mariboru nisam mogao ni sanjati. Malo je ljudi na svijetu koji su doživjeli tako nešto, da snovi postanu stvarnost. Čovjeku obično dugo treba da to potpuno shvati. Kad shvatiš, jasno je da stvarno ne bih ništa mijenjao", rekao je on za "Večernji list"
Gledao je i i film "Bit ćemo prvaci svijeta", djelo Darka Bajića.
"Da, gledao sam taj film u kojem Jure Henigman glumi mene. Činjenica je da je Darko Bajić, reditelj filma, sa mnom razgovarao sat i po, ali je malo toga iskoristio u filmu. U filmu ima puno izmišljenih stvari.
Primjera radi, uopće s nama nije bio nikakav major Udbe Šutalo. Nije istina da su se i dva autobusa s američkom i našom reprezentacijom srela na istome mjestu. Izmišljena je i priča da je Tito sam gledao tu utakmicu…"
Kao veliki jugoslovenski as bilo je neizbježno i da sretne Josipa Broza Tita - i to nekoliko puta.
Tito - čovjek iz naroda
"Prvi put sam njim popričao kada sam radio za Prehranu, na sajmu u Ljubljani. Direktor sajma bio je predsednik mog kluba i on je doveo Tita i Jovanku do nas.
Na štandu sam bio s kolegicom Bredom, koja se posebno uredila za taj susret, kao i ja. Obukao sam svoje najbolje odelo, stavio kravatu.
Inače, sa mnom je na štandu trebalo da bude kolega iz Škofje Loke, no kako je nosio bradu, otpao je. Jer, brada u to vrijeme nije bila baš popularna kod Tita.
Kad je Tito došao do nas, Jovanka mu se obratila:
"Stari, znaš li ko je ovo?"
Naravno, nije imao pojma pa ga je Jovanka podučila:
"To je Daneu, poznati košarkaš."
Drugi put smo se sreli prilikom proslave Dana Mladosti, a treći put kad nas je primio nakon osvajanja zlata u Ljubljani 1970. godine.
Tita sam doživio kao čovjeka iz naroda. Uvek se volio lijepo odjevati, obožavao je cigare, volio je piti fina vina, skupe konjake.
Lijep gest je napravio Tito kada je poslao avion po nas nakon svjetskog zlata. Svi smo dobili satove, zlatni Šafhauzen, s posvetom ruski Poljot.
Dobio sam Zlatnu zvezdu za zasluge za narod, najviše civilno priznanje, ali sam je negdje izgubio, a sada bih je s ponosom nosio", rekao je Daneu.
