U svim našim dosadašnjim istraživanjima Marsa, nisu pronađeni dokazi koji zadovoljavaju rigorozne standarde za tvrdnju da smo definitivno pronašli život.
Ali, prije nekoliko desetljeća u 1970-ima, kada su vikinški landeri postali prva američka misija koja je sigurno sletjela na crveni planet i istražila ga, možda smo bili blizu.
Jedan istraživač ističe mogućnost da je život postojao u uzorku Marsovog tla. A onda, u našoj potrazi da ga nanjušimo, ugasili smo ga. Tek tako, piše naučnik Michelle Starr.
Prema astrobiologu Dirku Schulze-Makuchu s Tehničkog univerziteta u Berlinu u Njemačkoj, eksperiment otkrivanja znakova života mikroba na Marsu mogao je biti smrtonosan.
U kolumni objavljenoj na Big Thinku prošle godine, te u komentaru objavljenom u Nature Astronomyju u septembru, on nagađa da su same naše metode mogle biti destruktivne same po sebi.
Ako je tako, bitno je da temeljito razmotrimo ekologiju Marsa kada planiramo buduće eksperimente. I, savjetuje Schulze-Makuch, čovječanstvo bi trebalo poslati drugu misiju, prvenstveno posvećenu potrazi za životom, imajući ova razmatranja na umu.
Kada su 1976. sletjeli na Mars, dva vikinška landera imala su popis ciljeva. Jedan od njih bio je izvođenje niza eksperimenata osmišljenih za testiranje marsovske prljavštine na biosignature – tragove molekula koji ukazuju na prisutnost života.
Do danas su to bili jedini posvećeni biološki eksperimenti izvedeni na Marsu.
Jedan od tih eksperimenata, plinski kromatograf-maseni spektrometar (GCMS), pronašao je klorirane organske tvari. U to je vrijeme taj rezultat protumačen kao kontaminacija ljudskim proizvodima za čišćenje, a time i nulta detekcija bioloških znakova.
Sada znamo da su klorirani organski sastojci porijeklom s Marsa, iako ostaje nepoznato jesu li proizvedeni biološkim ili nebiološkim procesima.
Posljednjih godina bilo je nekih nagađanja o destruktivnosti vikinških bioloških eksperimenata. GCMS je trebao zagrijati uzorke kako bi odvojio različite materijale u njima. To je, otkrila je naknadna analiza, moglo spaliti organske tvari koje se nadalo pronaći.
Sada, Schulze-Makuch sugerira da su i drugi eksperimenti mogli uništiti dokaze; Naime, eksperimenti s označenim otpuštanjem i pirolitičkim otpuštanjem, koji su uključivali ulijevanje tekućine u marsovske uzorke, zatim testiranje rezultata za dokaz metabolizma, odnosno fotosinteze.
Rezultati su ukazivali na pozitivan signal, koji se činio u suprotnosti s nultim rezultatima četvrtog eksperimenta, izmjene plina. To je bilo i ostalo zbunjujuće, piše Schulze-Makuch.
Ali retrospektivno su eksperimenti s puštanjem vjerojatno bili loše zamišljeni. U to smo vrijeme pretpostavili da će život na Marsu biti poput života na Zemlji i da će napredovati u prisutnosti vode – što više, to bolje.
Ali, kao što smo nedavno naučili, život se može optimizirati da napreduje u vrlo suhim uvjetima. A Mars je jako suh.
Promijenite te uvjete i bujanje bi moglo prestati.
"Sada se zapitajmo što bi se dogodilo da poliješ vodom te mikrobe prilagođene na suhoću. Može li ih to prevladati? U tehničkom smislu, rekli bismo da smo ih hiperhidrirali, ali jednostavnim rječnikom, to bi bilo više kao da smo ih utopili", Schulze-Makuch je objasnio u svojoj kolumni.
"Bilo bi to kao da vas vanzemaljski svemirski brod nađe kako polumrtve lutate pustinjom, a vaši potencijalni spasitelji odluče: 'Ljudima je potrebna voda. Stavimo čovjeka usred oceana da ga spasimo!' Ni to ne bi išlo."
Zanimljivo, ističe on, znakovi života identificirani u eksperimentu s pirolitičkim otpuštanjem bili su puno jači u suhoj kontrolnoj vožnji, koja nije dodavala vodu u uzorak. Stoga se čini prirodnim zapitati se, kao što su to drugi učinili: jesu li ti eksperimenti otkrili znakove života koje smo odbacili?
Ti su znakovi, da bude jasno, još uvijek kontradiktorni i daleko od konačnih. Međutim, oni mogu zahtijevati daljnje istraživanje.
Schulze-Makuch je još 2007. predložio da bi Mars mogao ugostiti život prilagođen suhim uvjetima koji uključuje vodikov peroksid. Rezultati Vikinga, tvrde on i njegov koautor Joop Houtkooper, nisu inkompatibilni s ovom hipotezom.
"Ako su ovi zaključci o organizmima koji preživljavaju u hiperaridnim marsovskim uvjetima točni, tada bismo umjesto 'slijeđenja vode', što je dugo bila NASA-ina strategija u potrazi za životom na crvenom planetu, trebali slijediti hidratizirane i higroskopne spojeve – soli – kao način lociranja života mikroba", zaključuje Schulze-Makuch.
"Gotovo 50 godina nakon bioloških eksperimenata Vikinga, vrijeme je za još jednu misiju otkrivanja života – sada kada imamo puno bolje razumijevanje okoliša Marsa."
Komentar je objavljen u časopisu Nature Astronomy.
