Veliki asteroid razbijen Zemljinom gravitacijom mogao je formirati prsten poput Saturna oko naše planete prije otprilike 466 miliona godina, pokazalo je novo istraživanje.
Poznat po svom velikom sistemu prstenova, Saturn je jedna od četiri planete u našem Sunčevom sustavu koji imaju to posebno obilježje.
A sada, naučnici pretpostavljaju da je Zemlja možda imala vlastiti prsten prije nekih 466 miliona godina.
Promjena u oblicima života
Tokom ordovicijanskog razdoblja, vremena značajnih promjena u oblicima života na Zemlji, tektonici ploča i klimi, planeta je doživjela vrhunac u udarima meteorita.
Udarni krateri za koje se zna da su se pojavili u to vrijeme bili su unutar 30 stepeni od Zemljinog ekvatora, signalizirajući da su meteoroidi možda pali iz stjenovitog prstena oko planete, prema studiji objavljenoj 12. septembra u časopisu Earth and Planetary Science.
“Statistički je neobično da te dobili 21 krater, sve relativno blizu ekvatora. Ne bi se to smjelo dogoditi.
Trebali bi biti nasumično raspoređeni”, rekao je glavni autor Andrew Tomkins, geolog i profesor nauke o Zemlji i planeti na Univerzitetu Monash u Melbourneu, Australija.
Nova hipoteza također može pružiti odgovor na prethodno neobjašnjiv događaj: globalno duboko smrzavanje, jedan od najhladnijih klimatskih događaja u historiji Zemlje, možda je bio rezultat sjene prstena.
"Naučnici se nadaju saznati više o mogućem prstenu. To bi moglo pomoći odgovoriti na misterije Zemljine historije, kao i postaviti nova pitanja o utjecaju koji je drevni prsten mogao imati na evolucijski razvoj", rekao je Tomkins.
Manji objekt
Kada se manji objekt dovoljno približi planeti, doseže ono što je poznato kao Rocheova granica, udaljenost na kojoj nebesko tijelo ima dovoljno gravitacijske sile da razbije tijelo koje mu se približava.
Rezultirajuće krhotine zatim stvaraju prstenove oko planeta, poput onih oko Saturna koji su možda formirani od krhotina ledenih mjeseca, prema Američkoj agenciji za svemirska istraživanja (NASA).
Naučnmici su ranije vjerovali da se veliki asteroid raspao unutar Sunčevog sistema, stvarajući meteorite koji su pogodili Zemlju toom Ordovicija.
Međutim, takav bi udar vjerovatno uzrokovao da udari budu nasumičnije raspoređeni, poput slučajnog odabira kratera na Mjesecu, rekao je Tomkins.
Autori studije pretpostavljaju da je veliki asteroid, procijenjenog na oko 12 kilometara u promjeru, umjesto toga dosegao Zemljinu Roche granicu, koja je mogla biti oko 15.800 kilometara od planete, na temelju mjerenja prošlih ruševina - hrpa asteroida.
"Asteroid bi bio uveliko razbijen od drugih sudara, zbog čega bi se ruševine mogle olabaviti i lako ih je razdvojiti Zemljinom plimnom silom", rekao je Tomkins.
Prsten bi se formirao duž ekvatora zbog ekvatorijalne izbočine Zemlje, slično kao što su prstenovi Saturna, Jupitera, Urana i Neptuna također oko ekvatorijalnih ravnina tih planeta, dodao je on.
Najveći udari
"Poznato je oko 200 najvećih udara iz cijele historije Zemlje", rekao je Tomkins.
Promatrajući kako su se Zemljine kopnene mase pomicale tokom vremena, autori su otkrili da je 21 poznati krater koji datira iz razdoblja Ordovicija bio blizu ekvatora.
Nadalje, samo 30 procenata Zemljine kopnene površine pogodne za očuvanje kratera bilo je u blizini ekvatora.
"Da su udarci bili nasumični umjesto iz prstena, većina kratera trebala bi se formirati dalje od ekvatora", dodao je Tomkins.
Autori također ukazuju na studiju iz februara 2022. koja je analizirala udarne kratere na Zemlji, Mjesecu i Marsu i pronašla znakove ordovicijskog udara samo na Zemlji, dodatno dodajući dokaze koji su u skladu s teorijom prstena.
"Rad predstavlja ugodnu ideju koja povezuje nekoliko misterija", rekao je astrofizičar Vincent Eke, vanredni profesor na Institutu za računarsku kosmologiju na britanskom Univerzitetu Durham koji nije bio uključen u novu studiju.
Analiza istraživanja pronašla je nekoliko naslaga širom Zemlje iz istog razdoblja kao i udarni krateri koji sadrže visoke razine L hondrita, uobičajenog meteoritskog materijala, koji je imao znakove kraćeg izlaganja svemirskom zračenju od meteorita pronađenih danas.
Ovo otkriće sugerira da se veliki asteroid, koji je prošao svemirske vremenske uvjete i koji je vjerovatno zalutao unutar Zemljine granice Roche raspao u blizini planete, napisali su autori studije.
Nekoliko miliona godina nakon razdoblja povećanih udara meteora, prije otprilike 445 miliona godina, došlo je do dramatičnog smanjenja globalne temperature Zemlje poznatog kao Hirnantsko doba.
"Naknadni ostaci takvog događaja (potencijalni prsten) mogli bi objasniti ova tri opažanja", naveo je Eke, misleći na udarne kratere, krhotine meteorita i globalnu promjenu klime.
Autori studije istražuju koliki bi stepen sjene bio potreban da izazove duboko globalno smrzavanje, što bi zauzvrat moglo pomoći u procjeni koliko je prsten neproziran, rekao je Tomkins.
Oblaci prašine
Slično, Zemlju su mogli ohladiti oblaci prašine od udara meteorita, dodao je on.
Tomkins je rekao kako se nada da će buduća istraživanja utvrditi koliko je dugo prsten postojao i rasvijetliti kako je mogao utjecati na evolucijske promjene s kojima se Zemlja najvjerovatnije suočila zbog izazovnih klimatskih uvjeta.
"Razumijevanje uzroka klimatskih promjena na Zemlji može nam pomoći da razmišljamo i o evoluciji života", dodao je on.
Na temelju trajanja globalnog razdoblja hlađenja i datiranja kratera i meteoritskog materijala, mogući Zemljin prsten mogao je trajati 20 do 40 milijuna godina, rekao je Tomkins.
Sudari između drugih čestica uzrokovali bi izbacivanje svemirskog kamenja izvan prstena.
Prethodna istraživanja otkrila su da je drevni Mars također mogao imati prsten ili prstenove, a naučnici predviđaju da bi ih planeta jednog dana u budućnosti mogla imati više.
