Lako je bilo postati Šefik Džaferović, dosljedno karijerno ublehariti između mladalačke odanosti tekovinama upokojenog Saveza komunista do licemjernog propagandiste nacionalističkih doktrina Stranke demokratske akcije. Proletilo je tako i četrdesetak godinica tokom kojih je aktuelni čuvar fotelje dinastije Izetbegović u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine obavljao raznolike dužnosti- od poslušnog partijskog sudije preko ratnog policijskog načelnika do sekretarske glavešine unutar struktura „tajne bošnjačke špijunske organizacije“, da prostite, rahmetli Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).
Pošto je u periodu političke tranzicije sa zapaženim uspjehom položio klimoglavstvo svakoj mogućoj vlasti, Džaferovića je stranačkim dekretom lansiralo na teren parlamentarizma. Tamo je prisutan još od 1996. godine. Opravdano se sumnja kako navodno ima više paušala u nogama čak i od neprevaziđenog stranačkog kolege Halida Genjca. Međutim, sa raspetljavanjem konkretne dileme možda je pametnije ne trčati pred rudu, niti unaprijed podcjenjivati tradicionalnu Genjčevu snishodljivost prema nadležnim autoritetima.
Višedecenijski politički utjecaj Džaferović će zloupotrijebiti da na državnim jaslama uhljebi valjda sve što posjeduje od bliže familije. Neki pedantniji novinari od potpisnika ovih redova izračunali su da mjesečno budžetsko opterećenje za zbrinjavanje privilegirane rodbine potpredsjednika SDA iznosi konkretno 170 hiljada maraka. Shodno tome, godišnja bi se apanaža popela na cirka dva miliona. Đavolu bilo malo...
Unatoč neobično sretnim životnim okolnostima, egzistencijalnom rahatluku te „ne dizanju ničeg težeg od zlatne kašike“, Džaferović je ipak na licu zadržao toliko prepoznatljivu sumornu čehru birokratskih pacova. Vazda frajer nešto namrgođen, šatro zabrinut za državu, za Bošnjake, NATO i EU. Istovremeno je uspio ostati neprimjetan do nevidljivosti, osim onda kada mu bračni šefovi sa Poljina striktno ne narede da se kretenski oglasi.
Ovih je, naime, dana Džaferović najbrutalnije uvrijedio inteligenciju bh. građana. Dotični bezobrazluk zato vrijedi neprestano ponavljati.
„Bosna i Hercegovina ne zaostaje u procesu imunizacije stanovništva za ostalim državama Zapadnog Balkana, ako izuzmemo Srbiju.“
Nakon Džaferovićeve odvratne obmane izgovorene „u vrijeme otkazanih lijekova“, je li realno adekvatno odgovoriti, kakvu uopće poruku poslati? Meša Selimović je jednom rekao da se čovjek navikne na svaki smrad. Džaferović je zaista najbolji dokaz istinitosti konstatacije velikog pisca.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
