U svakoj krizi leži prilika, a u svakoj prilici krije se kriza, piše CNN u svojoj analizi o dešavanjima u Siriji.
Zapanjujuće napredovanje sirijske opozicije u sedam dana nenamjerna je posljedica druga dva sukoba, jednog bliskog i drugog dalekog. Nekoliko ključnih saveznika SAD ostavlja novu i uglavnom nepoznatu silu predvođenu islamistima, koja upravlja dijelovima svog strateškog susjeda – ako ne i većim dijelom, s obzirom na tempo događaja.
Sirija je upila toliko diplomatskog kisika u proteklih 20 godina da je prikladno ove sedmice sveobuhvatnih promjena izronila kao iz vakuuma. Od invazije na Irak, SAD se borio pronaći politiku za Siriju koja bi mogla zadovoljiti uvelike različite potrebe svojih saveznika Izraela, Jordana, Turske i svojih nekadašnjih partnera Iraka i Libana.
Sirija je oduvijek bila orah regije: povezivala je iračku naftu s Mediteranom, šiite Iraka i Irana s Libanom, a NATO-ovo južno podzemlje Tursku s jordanskim pustinjama. George W. Bush to je stavio u svoju Osovinu zla; Obama ga nije htio puno dirati u slučaju da ga još više razbije; Donald Trump ga je jednom bombardirao.
Desetljećima je u rukama užasno brutalne diktature. Hama, Homs, Damask – sve opet na naslovnicama preko noći zbog brzog pada režima, a ipak dom za najgnusnije dijelove sirijske historije – odnosno masakr 20.000 u Hami 1982. ili opsada i potom izgladnjivanje Homsa 2012. ili ubijanje djece sarinom u Ghouti, blizu Damaska, plinom u podrumima 2013., postojao je ISIS od 2014. do 2017. Činilo se da još malo toga možete podvrgnuti Siriji, sve dok joj ove sedmice nije donio oslobođenje, do sada po nepoznatoj cijeni, uz velika upozorenja.
Brzo promjenjiva sudbina Bashara al-Assada zapravo se nije dogodila u Siriji, već u južnom Bejrutu i Donjecku. Bez fizičkih štaka ruskih zračnih snaga i iranskog proxy mišića Hezbollaha, srušio se kad ga je konačno gurnuo.
Izraelski brutalni, ali učinkovit dvomjesečni rat protiv Hezbollaha vjerojatno nije obraćao puno pažnje na Assadovu sudbinu. Ali možda je presudilo. Isto tako, ruska invazija na Ukrajinu, prije 34 mjeseca, vjerovatno nije razmatrala koliko bi malo aviona ili trupa moglo ostaviti Moskvi da podupre svoje bliskoistočne saveznike. Ali rat iscrpljivanja ostavio je Rusiju "nesposobnom" da pomogne Assadu, primijetio je u subotu čak i novoizabrani predsjednik Donald Trump. I doista, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov iznio je oslabljenu brojku ovog vikenda, rekavši: “Kakva je prognoza? Ne mogu pogoditi. Ne bavimo se nagađanjem.” Ovo nisu riječi nepokolebljivog i sposobnog jamca, nego riječi regionalne sile koja vidi kako joj se vrteće ploče udaraju o pod.
Iran je u proteklih šest mjeseci bio žestoko spriječen, jer je njegov rat s Izraelom, obično u sjeni ili porican, evoluirao u visoke uloge i uglavnom neučinkovite napade raketama dugog dometa. Njegov glavni opunomoćenik, Hezbollah, bio je osakaćen napadom dojavljivača na njegovu hijerarhiju, a zatim sedmicama žestokih zračnih napada. Obećanja Teherana o potpori do sada su učinila malo, ali rezultirala su zajedničkom izjavom sa Sirijom i Irakom o "potrebi za kolektivnom akcijom za suočavanje" s pobunjenicima.
Bliski istok je uzdrman jer se ideje koje se uzimaju kao dane – poput sveprisutne iranske snage i ruske čvrstoće kao saveznika – raspadaju u susretu s novom realnošću. Assad je pobijedio kao vođa krvavo natopljene manjine, ne zbog lukavstva ili tvrdoglavosti, već zato što je Iran ubijao za njega i Moskva bombardirala za njega. Sada su ova dva saveznika divlje prenapregnuta drugdje, neravnoteža koja je držala Assada i njegovu vladajuću alavitsku manjinu na čelu također je nestala.
Kada se čini da uspostavljene regionalne sile odjednom ne mogu djelovati, često postoji trenutak značajnog rizika. Ali ovo je onaj koji je prigrabila Turska, članica NATO-a koja se nosila s najvećim brojem posljedica nemira u Siriji.
Ankara je morala igrati dugu igru oko Sirije i prihvatila je više od tri miliona izbjeglica od 2012. Morala je vidjeti kurdske militante – Sirijske demokratske snage (SDF) koje je SAD obučavao, opremao i pomagao u borbi protiv ISIS-a – razviti uporište duž svoje granice. Iz perspektive Ankare, sirijski problem nikada nije nestao iako je pozornost na njega nestala; jednog će dana morati promijeniti trajni nered u svoju korist.
Sveobuhvatna ofenziva Hayat Tahrir al-Shams (HTS) – sa svojim poticajem, opremom i inkluzivnom komunikacijskom strategijom, govoreći raznorodnim i uspaničenim etničkim skupinama u Siriji da će ih novo društvo na sve gledati kao na jedno – govorila je o sofisticiranoj ruci iza nje. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan iznio je dosad najsnažniju sugestiju čija je to bila ruka kada je u petak rekao da je pokušao pregovarati o budućnosti Sirije s Assadom, propao, te je poželio uspješnu ofenzivu, sve do sirijske prijestolnice. Nije to bila suptilna poruka. Ali to ne mora biti u vrijeme seizmičke promjene koju je Erdogan vjerovatno dugo očekivao.
Koga je tačno Turska ovlastila ostaje nejasno. HTS-ovi viši ešaloni, ukratko, počeli su kao al-Qaeda, smatrali su ISIS previše ekstremnim, a sada pokušavaju sugerirati da su odrasli. Od Irske do Afganistana, historija ove vrste evolucije je zbrkana. Ekstremistima nije uvijek jednostavno reformirati se, no također je moguće da ponekad mogu promijeniti dovoljno. Zasebno, dok je Turska možda zapalila trag napada HTS-a, brzina Assadova pada možda nije bila predviđena. Postoji nešto poput prevelikog uspjeha.
Nesagledivi utjecaj golemih, brzih promjena ostavio je Siriju zaglavljenom u polupolitici i nedjelovanju SAD prije. Još 2013., tadašnji američki predsjednik Barack Obama rekao je da će vojno uzvratiti ako Assad upotrijebi hemijsko oružje, ali nije proveo ovu "crvenu liniju" kada je Assad rasporedio Sarin u Ghouti 2013. Njegovi dužnosnici djelomično su opravdali njegov odlazak sugerirajući previše dalje šteta ionako krhkom Assadovom režimu mogla bi omogućiti sve džihadističkim pobunjenicima da napreduju tako brzo da bi mogli kontrolirati Damask u mjesecima. Moguće je da su tada bili u pravu; još je vjerovatnije da je Obamin neuspjeh da djeluje ohrabrio Rusiju i Iran godinama.
Ne znamo puno o tome što se sada događa u Siriji ili šta to znači. HTS bi se mogao pokazati boljim upraviteljem sirijske etničke mješavine nego što je bio Assad, što neće biti teško.
Rusija bi mogla lizati svoje geopolitičke rane i koncentrirati se na katastrofalno krvarenje koje je njezina invazija na Ukrajinu. Iran bi mogao zastati da razmisli i umjesto toga se pripremiti za mogući tsunami agresije koji bi mogao doći s Trumpovom Bijelom kućom.
Obamin argument bio je upućen zapadnoj publici iscrpljenoj Irakom i Afganistanom i zaokupljenoj terorizmom. I to je označilo oblik ratom iscrpljenog izolacionizma, u kojem su prenapregnute SAD oklijevale potaknuti dodatne promjene koje nisu mogle kontrolirati. Obama je na kraju financirao i naoružao sirijsku oporbu tako slabo da je bila pobijena i – kada su se njeni ekstremisti pridružili radikalima iz dugotrajne iračke pobune protiv američke okupacije – metastazirala u ISIS. To je bio otprilike najgori mogući ishod. Zapad je igrao tako slabo u jednom nižerazrednom sukobu da je dobio četverogodišnji užas industrijske snage rata protiv kalifata ISIS-a.
Ovo bi moglo dokazati brzu i oštru promjenu koju je Sirija trebala stabilizirati - trešenje tepiha koje društvo čini glatkijim. Posljednjih 13 godina u Siriji bilo je toliko brutalno da zaslužuje upravo to. Ipak, također su dokazali koliko mir može biti nedostižan, a njegova patnja može ići duboko.
