Film

Polimac o Oscarima: Ne ponovilo se nikad, sami završetak ceremonije bio je neviđeni debakl!

Ugledni filmski kritičar i novinar Jutarnjeg lista Nenad Polimac objavio je osvrt na 93. dodjelu Oscara koja je održana sinoć u Los Angelesu. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Ponadajmo se da je ovo bio samo eksperiment za razdoblje koronavirusa i da se više nikad neće ponoviti. Zamislite priredbu koja traje četiri i pol sata i umjesto da završi bučnim finalem, prekine se kao da je nespretno odrezana. Svakako najveća greška ovogodišnjih producenata svečane dodjele Oscara bila je odluka da promijene ustaljeni raspored nagrađivanja pa se dobitnik pozlaćenog kipića za najbolji film znao već petnaestak minuta prije kraja.

Glupost, valjda su računali da će nagradu posthumno dobiti Chadwick Boseman, nova američka legenda, pa su odlučili s time završiti priredbu. Boseman ne samo da nije nagrađen, pobijedio je Anthony Hopkins i postao najstariji dobitnik Oscara u povijesti (83 su mu godine, prije toga mu je konkurirao jedino pokojni Christopher Plummer, imao je 82 godine kad je 2011. dobio nagradu za sporednu ulogu u „Početnicima“), međutim, nije mu se dolazilo u Los Angeles, radije je ostao kod kuće u Walesu i tako upropastio spektakl. Rez, odjavna špica i muk na ekranu. Da se pažljivije gledalo filmove, bilo bi jasno da je to najbolja glumačka izvedba među nominiranima (uz, dakako, Riza Ahmeda u „Zvuku metala“), dok je Bosemanova prikladnija za natjecanje u kategoriji najbolje sporedne uloge. Uostalom, na taj štos je Hopkins dobio svog prvog Oscara, Hannibal Lecter u triler-hororu „Kad jaganjci utihnu“ bio je važan ali zapravo sporedan lik, kojeg smo na ekranu gledali samo 25 minuta, od ukupno dva sata koliko je film trajao. Osim toga, Boseman nije tako veliko ime u svijetu kao u Americi, a Oscar je postao – bar tako ističe Američka akademija koja ga dodjeljuje – prvenstveno svjetska nagrada, a do 2025. još će više popuniti redove novim članovima iz Europe, Azije i Latinske Amerike. Već ih sada ima skoro 10 tisuća, a koliko će ih naposljetku biti, to je teško i prognozirati.

Postrani od tog debakla, sama priredba i nije izgledala loše. Počela je čudno, izvedbom pjesama nominiranih za Oscara, koje se obično porazbaca tijekom dodjele, kako gledatelje ne bi ugnjavile pretjerane govorancije, no to se još dalo podnijeti. Uz jednu iznimku (Molly Sandén izvela je pjesmu „Husavik“ na Islandu), to se zbivalo na terasi novog Muzeja filmske umjetnosti, koji bi se trebao otvoriti u rujnu, da bismo se zatim premjestili u Union Station, glavni kolodvor u Los Angelesu, odnosno, jedan od njegovih prostora, u kojem je scenograf David Rockwell improvizirao dvoranu sa stolovima za uzvanike u kojoj su se dodjeljivali Oscari. Napokon prilika da dame zabljesnu svojim garderobama, a i jedan od glumaca nosio je smoking od čistog zlata. Sva pravila distance među gostima i prezenterima tu su poštivana, jedini je problem što su tijekom radova stradali obični putnici, začuđeni zbog čega je njihov kolodvor odjednom postao tako neprohodan i krcat zaobilaznicama.

Najviše Oscara dobila je streaming platforma Netflix, njih sedam, ali to baš nisu bile nagrade visoke razine: „Mank“ je recimo dobio dva – od ukupno deset nominacija - za kameru i scenografiju, „Crna stražnjica Ma Rainey“ također dva, za masku i frizure, za dugi dokumentarac („Hobotnica i ja“), kratki igrani film („Dva udaljena stranca“) i kratki crtić („Ako se bilo što dogodi volim vas“). Puno se ozbiljnije doimaju pet Disneyjevih Oscara, tri za „Zemlju nomada“ (počela ga je realizirati kompanija Fox Searchlight, no nakon fuzije Disneyja i Foxa, ona se sada zove samo Searchlight) i dva za crtić „Duša“ (za najbolji dugi animirani film i najbolju glazbu; film je proizveo Pixar, također jedna od ranijih Disneyjevih akvizicija). Warner Bros. ih je dobio tri, dva za politički triler „Juda i crni Mojsije“ (najbolja sporedna uloga Daniela Kakuuye i najbolja pjesma kantautorice H.E.R.) i jedan za vizualne efekte u blockbusteru „Tenet“, a Amazon Studios se zadovoljio s dva, oba za film „Zvuk metala“ (za montažu i zvuk).

Prvi put u povijesti nominirano je jako puno žena, ne samo glumica, nego i redateljica te pripadnica drugih profesija, ali i onih različite rase. Veteranka Youn Yuh-Jung iz filma „Minari“ prva je Korejanka koja je dobila Oscara za sporednu ulogu, a nije nimalo slučajno što je Korejanac Bong Joon Ho, lanjski pobjednik s filmom „Parazit“, predao nagradu za najbolju režiju američkoj Kineskinji Chloé Zhao, koja je potpisala „Zemlju nomada“. Indikativno, to je film s najslabijom zaradom u povijesti Oscara, dosad ima samo nešto preko dva milijuna dolara bruto, prikazuje se i na tamošnjoj streaming platformi Hulu, a konkurira mu jedino jedan drugi ženski film, „Narednik James“ Kathryn Bigelow iz 2008., koji se prije Oscara mogao pohvaliti samo s 11 milijuna dolara bruto, da bi se kasnije popravio na 17 milijuna.

Sa Chloé Zhao postoji jedna druga pikanterija. Kinezi se vole hvaliti uspjesima svojih filmaša u svijetu, pa je tako Zlatni globus za „Zemlju nomada“ dočekan s primjerenom halabukom. Ipak, netko je u Kini u međuvremenu otkrio da je ona nešto prije svog prvijenca „Pjesme koje me učio moj brat“ dala intervju u kojem je svoju domovinu metaforično opisala kao zemlju neslobode. Rezultat? Nijedna kineska državna agencija dosad nije objavila da su ni ona niti njezin film nagrađeni Oscarom.

Ovogodišnjom dodjelom najzadovoljnija je Frances McDormand, jer sad ima tri Oscara za glumačka ostvarenja („Fargo“, „Tri plakata izvan grada“ i „Zemlja nomada“) i jednog za produkciju („Zemlja nomada“). To je rekord koji će malo tko od suvremenih glumaca uspjeti nadmašiti.