Djela govore glasnije od riječi, a ovaj moto ide ruku pod ruku sa Quentinom Tarantinom, popularnim režiserom koji danas slavi svoj 57. rođendan.
Njegov dramatični miks uzbuđenja i nasilja drži ga jednim od najpoštovanijih filmaša ovog vremena. Tarantino inspiraciju crpi iz bazena starih vesterna, krimića, samurajskih filmova i južnjačke kulture. Začin koji dodaje prilagođava historiju i starije filmove novom ukusu 21. stoljeća. Analizirajući ono što dodaje u svoje filmove i šta ga inspirira je ključ za stvaranje svakog filma. Biografske činjenice, historijske informacije i opskurni strani filmovi nadahnjuju Tarantina. Zna kako izmanipulisati prošlost u sadašnju pojavu, stvorio je svoj vlastiti žanr, a sve je započeo radeći kao arhivar u jednoj kalifornijskoj videoteci.
Kao dečko koji je sa 15. godina napustio srednju školu i zaposlio se u videoteci, Tarantino nije mnogo obećavao. Međutim, o umjetnosti je naučio iz filmova koje je gledao. Tarantino je imao specifičan ukus za stare hongkonške borilačke filmove, japanske filmove o samurajima, eksploatacijske filmove i spaghetti vesterne.
"Kada me ljudi upitaju da li sam išao u filmsku školu, odgovaram da sam išao gledati filmove."
Njegov prvi igrani film „Psi iz rezervoara“ napravljen je na krvi, akciji i uzbuđenju prikazanim u nekim od ovih filmova. Film se fokusira na šest kriminalaca i jednoj propaloj draguljarskoj pljački. Sa pseudonimima u obliku boja kako bi prikrili identitet, svi su stranci jedno drugome. Sigurni su da će pljačka proći bez problema, međutim, kada ona započne, policija stiže nevjerovatnom brzinom. Šokirani i zgroženi, nekolicina njih pobjegne na mjesto susreta. Ostatak filma razvija odnose među muškarcima i raskrinkava dramu u ukupnoj priči. Jedan otkriva da je tajni agent dok umire u naručju svog prijatelja. Prijatelj plače dok ubija izdajnika, a policija otvara vatru da bi okončala scenu. Brutalno razoran, ali elokventno odglumljen i prikazan, Psi iz rezervoara odmah je stekao popularnost tokom Sundance Film Festivala.
To je bio Tarantinov debi, ali je „Pakleni šund“ zaista privukao pažnju mainstreama. Činjenice oko filma čine ga interesantnim od starta. Postao je prvi nezavisni film koji je zaradio više od 200 miliona dolara. Njegov uspjeh stigao je zbog isprepletenog nasilja i referenci na popularnu kulturu. Termin „pulp fiction“ nastao je iz časopisa koji su značili fantastične priče printane na jeftinom papiru. Poput dramatičnih knjiga, i ovaj film je bio jednako nevjerovatan i hrabar. Odvažnost iza filma nije bila jedina prodajna tačka, već genijalna ideja da se iskoriste popularni filmski koncepti i koncentriše ih se u jedan filmski klasik. Originalan gangster sa dvojicom vodonoša u odijelima, dva glupava pljačkaša u klasičnoj pljački sa pištoljima i protagonisti koji se bave drogom spajaju se zajedno u obliku zbunjenog, ali atraktivnog zapleta.
Sitni detalji iza Paklenog šunda dodaju na dramu i zamršenost. Tarantino je proveo tri mjeseca u Amsterdamu pišući scenarij za film, ubacujući dijelove sebe u lik Vincenta Vege, kojeg igra John Travolta. Vega kaže da je proveo neko vrijeme u Amsterdamu dok razgovara sa Mijom, uspostavljajući vezu između sebe i Tarantina, rekavši da se nedavno vratio iz Amsterdama.
Đavo je zaista u detaljima kada je riječ o filmovima koje je režirao i napisao Tarantino. Stoga, ne čudi da je Pakleni šund inspirisao njegov naredni dvostruki film „Ubij Billa“. Tokom scene sa Vincentom Vegom i Mijom Wallace u tematskom restoranu iz 50-ih, Mia spominje pilot serije u kojem je bila naziva Fox Force Five. Navedeni likovi su prikladni smrtonosnim ubicama u Kill Billu.
Sa već postavljenim nacrtom, Tarantino je obećao Umi Thurman, koja je igrala Miju, da se radi scenarij za film Fox Force Five. Preimenovan u Kill Bill, režiser je Umi predao scenarij za njen 30. rođendan. Riječ je o ženi na misiji da se osveti bivšem mužu i nerođenom djetetu. Protagonist Beatrix Kiddo mora se boriti protiv lige smrtonosnih ubica kako bi ubila šefa Billa. Kompletan film traje više od četiri sata pa je morao biti isječen na dva dijela. More je japanskih elemenata u filmu. Beatrix posjeduje mač Hattorija Hanza. Film ga predstavlja kao najboljeg kovača mačeva koji je ikada postojao. Oren-Ishii ima uznemirujuću pozadinu prikazanu u animeu. Ovaj stil je tipičan i široko popularan u azijskoj kulturi. Koristeći anime u potpunosti i uključujući ga u stvarni film je sukob kultura. Poput Pulp Fictiona, Tarantinovi likovi su zamršeni i obilni.
Strani filmovi pomogli su nadahnuti Tarantina sa borbenim scenama i imenima u Kill Billu. Dodao je elemente filmova „Five Deadly Venoms“, „Lady Snowblood“ i „Battle Royal“. Sjajno je kako Tarantino sastavlja toliko starog i prebacuje ga u novu priču za američku kulturu.
"Ja kradem od svakog filma koji je ikada napravljen."
Po mnogima svoj najbolji film predstavio je svijetu 2009. godine u vidu „Nemilosrdnih gadova“. Od uvodne scene ukorijenjene u klasičnom realizmu (rijetkost za Tarantina) do kraja koji je čista filmska fantazija (mnogo tipičnije), Gadovi nisu drski poput njegovog prvog filma, ili utjecajni kao nasilni i zabavni Pulp Fiction, ali sa naletom kroz historiju i besprijekornom sposobnošću da bude i ratni film i omaž ratnim filmova, i komedija, i drama, Gadovi su Tarantinov najambiciozniji i najsavršenije realizirani film.
Adaptacija stare južnjačke američke historije u spaghetti vestern donijela nam je „Oslobođenog Djanga“. Originijalni Django Sergija Corbuccija bio je najveći utjecaj na Tarantinovu reinterpretaciju. Njegov rasizam i nasilje teško je sjedao širokim masama, međutim, to je vjerovatno ono što se i najviše dopalo Tarantinu. Originalni Django nije ima nikakve veze sa ropstvom, već se bavio usamljenim kaubojem koji spašava ženu od bandita. Preokret između dva filma je taj da Tarantino daje mnogo veću historijsku vrijednost svom Djangu. Adresira jug prije rata i ropstvo. Tarantinov Django je lovac na glave koji se bori protiv kriminalaca.
„Mrska osmorka“ naslijedila je Djanga i označila još jedan majstorski Tarantinov vestern. Naravno, iako vestern, smješten je u vrijeme nakon Američkog građanskog rata, ali je mogao biti stavljen u bilo koje vrijeme jer se Tarantino prvenstveno oslanja na razradu likova, njihove dijaloge te međuodnose, uz, naravno, obaveznu količinu pucačine i konačnog masakra.
I tako dolazimo do njegovog devet filma „Bilo jednom u Hollywoodu“. Nijedan uradak ne prikazuje tako dobro njegovu strastvenu ljubav ka filmskoj industriji – historiji, tradiciji, evoluciji, kao što je to prošlogodišnji ljetnji hit. Fascinira koliku je pažnju posvetio detaljima. Od automobila i odjeće, javnih klupa, muzike i radio stanica, sve je bilo vjerno vremenskom periodu i omogućilo je glumcima da se u potpunosti urone u uloge. Rekreirao je Hollywood u stvarnom životu i omogućio svima da dožive historiju grada koji je imao toliki utjecaj ne samo na filmsku industriju, već i na njega kao režisera.
„Žao mi je reditelja koji ne mogu gledati svoje filmove nakon nekog vremena. Čovječe, ako su ti tvoji filmovi loši, promijeni posao! Kako neko može ustati ujutro iz kreveta ako mrzi sebe i svoj posao? Često gledam svoje filmove. Nekad gledam cijeli film, nekad samo dio filma. I zadovoljan sam kad ih gledam!“
Obožavatelji znaju da je ovo njegov pretposljednji film prije konačne penzije nakon posljednjeg. To znači da se nećemo samo oprostiti od jednog od najvećih filmaša našeg vremena, nego će se i on oprostiti od umjetničke forme koju voli dublje nego što je mnogi ikada znati.
Na taj način, Bilo jednom u Hollywoodu nije samo Tarantinovo ljubavno pismo Hollywoodu, već i njegovo gorko zbogom.
Moćni dijalozi, čuveni snimci iz gepeka, obilno pušenje cigareta, fetiš prema stopalima, dugi kadrovi, upotreba crno-bijele boje, scene plesa, scene mučenja, meksički obračuni... Ovo su samo neki od zaštitnih znakova ovog genija bez filmske diplome.
Još uvijek ne znamo kakav će biti njegov deseti i posljednji film, ali ako je posljednji indikacija kako će na kraju zatvoriti knjigu o svojoj filmskoj karijeri, bolje se pripremite na epsku vožnju u zalazak sunca.
