“A ja ni o čemu ništa ne znam, osim pomalo o sebi i preko sebe o ostalim ljudima."
(Razgovori s Markom, Almin Kaplan)
Bosanskohercegovački pjesnik i prozaist Almin Kaplan već odavno je etabliran u našem, ali i regionalnom književnom svijetu.
U literarnom radu ovaj Hercegovac ima onu neraskidivu nit koja ga veže za sudbine Bošnjaka, naročito ruralni život, za njihove borbe, stradanja…
Tokom minulog rata i sam će iskusiti šta je značilo biti Bošnjak na području Stoca, kao dječaka će ga pripadnici Hrvatskog vijeća obrane odvesti u logor.
Godinama kasnije izrodit će se pjesnik dubokog i snažnog stiha te prozaist virtuoz mikrosvijeta.
Teme koje se isprepliću u Kaplanovom književnom opusu jesu teška iskustva rata, logora, progona, poraća..., a za Raport govori i o tome da li je uopće moguće zaliječiti život i vratiti ga u okvire neke normalnosti…
Roman "Kućni ljudi" poručuju da svako treba nešto posaditi i vidjeti šta će se desiti - ili život ili smrt. Šta ostaje od čovjeka?
Ja bih ipak rekao da "Kućni ljudi" ništa ne poručuju (u strogom smislu te riječi), bar mi to nije bila namjera, mada nemam ništa protiv da se o toj knjizi i tako govori. To je knjiga o životu, o čemu su knjige i inače, o svakodnevnici jedne male porodice u kući na rubu šume.
Od čovjeka, uglavnom, ne ostane ništa
Pišući tu knjigu, osjećao sam se jako dobro, nešto se u meni s svakom rečenicom pomjeralo, zbog čega se ponekad osjećam kao da sam sam sebe pokrao. Drugi dio pitanja je teži i ne znam kako bih i odakle na njega odgovarao. Od čovjeka, uglavnom, ne ostane ništa.
Posadili ste mladicu smokve koja izrasta u vrhu zida, možda i najupečatljiviji dio romana "Šušanj", kao dio rasute porodice koja mora da nastavi život? Koliko, zapravo, može da nastavi živjeti normalnu svakodnevnicu? Kako izgleda život u poraću?
O tome sam govorio više puta, pa je nemoguće da se ne ponovim. Nije moguće nastaviti život koji smo imali do rata, ali jest na njega moguće nakalemiti ono života što nam je u ratu ostalo. Životi povratnika su slični životima mnogih ljudi koji danas po raznim kampovima i sabirnim centrima čekaju da se razriješi njihova sudbina.
Životi povratnika poslije rata odišu osjećajem privremenosti, baš kao da se dešavaju u nekom izbjegličkom kampu, kao da nisu dio svijeta koji ih okružuje. Teško se osloboditi straha, odnosno strepnje da ćete se uskoro ponovo negdje seliti.
Međutim, ja sam odlučio da ne čekam da se moja sudbina razriješi negdje gore, u nekom kabinetu, pa sam počeo sa normalnim životom tako što sam se odlučio ponašati normalno.
Incidentna pojava
U okruženju u kojem živim, to je skoro pa incidentna pojava, to da se ponašate normalno i život živite kao život, a ne kao suživot. Zbog djece, zbog ljudi do kojih nam je stalo, trebalo bi na tome ustrajati…
"Vidim paučinu koju bi majka uklanjala oklagijom", sjećanje je jednog sina. Više nema toga. Pripovjedač prazan, radi i čeka… Bježi u djetinjstvo, sve je bolje od stvarnosti. Koliko možemo pobjeći od (ratne) prošlosti?
Pa, ne gledam ja na to tako… Ne mislim da je moja tragedija važnija od tragedije drugih ljudi, ona je samo nešto što je meni na emotivnom nivou bitno i o čemu pišem. Ne treba se truditi pobjeći od bilo čega, pa ni od ratne prošlosti… Danas u svijetu imate dva ozbiljna rata, u Gazi svakodnevno stradaju djeca, tako da mi je malo neumjesno da ovdje govorim o ratu koji se dogodio prije trideset godina.
Selo, priroda, život povratnika Bošnjaka… Znamo da država ništa nije učinila za održivi povratak. Koliko umjetnost može učiniti?
To koliko je neko uopće radio na povratku, a kamoli na održivom povratku, to su vrlo kompleksne stvari i ne bih se usudio o tome govoriti ovdje. Znam da je progon bio posljedica politike, baš kao kao što je to bio i povratak. Pa umjetnost je nemoćna uglavnom, ali nije da ništa ne čini, nekad je dovoljno i da utješi.
Pjer Žalica bazira film pod radnim naslovom "Ljudi na Mjesecu", na Vašem romanu "Šušanj". U kojoj fazi je ova priča?
Pa mi imamo scenarij, projekat je živ, u ovoj fazi sređujemo konačnu verziju teksta. Kad pišete knjigu, u tome ste sami, a da bi se film dogodio potrebno je da bude uključeno više ljudi. Šta god da se na kraju desi, meni je iskustvo rada sa Pjerom Žalicom bilo jedno od ljepših.
Priča se i da ima interesenata za ekranizaciju Vašeg romana "Meho". Da li je to tačno?
Pa, o tom se dugo priča, tako da ima nekih signala, ali ništa konkretno…
Koliko su važni iskreni čitaoci?
Iskren čitalac je onaj koji će knjigu čitati bez unaprijed formiranih stavova o njoj ili njenom autoru. Tako da su takvi čitaoci presudni. Jer danas, nažalost, o knjigama često sude oni koji ih nisu pročitali. Pa zbog toga ovaj vapaj…
Proza Vam je tužna, izaziva tjeskobu, kako ste jednom rekli, ponekad nekog i nasmije. Ne mogu se opredijeliti za to da li je teža riječ u prozi ili poezije. Šta je teže artikulirati?
To su dvije forme, sadržaj koji imate nekad bolje odgovara jednoj, nekad drugoj… Poezija je zahtjevnija, koliko god nam se danas to ne činilo tako.
