U nedjelju navečer se očekuje da će Giorgia Meloni postati prva žena premijer Italije.
Njena pobjeda bi bila historijska ne samo zbog njenog spola, već i zbog toga što vodi stranku koja je desnija od bilo kojeg mejnstrim političkog pokreta koji je Italija videla od dana svog bivšeg fašističkog vođe Benita Musolinija.
Njena politička platforma bit će poznata onima koji su slijedili retoriku krajnje desnice posljednjih godina: otvoreno je dovela u pitanje LGBTQ+ i prava na pobačaj, ima za cilj obuzdati imigraciju i čini se da je opsjednuta idejom da su tradicionalne vrijednosti i načini života napadnuti zbog sve od globalizacije do istospolnih brakova.
Ne bi trebalo biti iznenađenje kada saznamo da je jedan od njenih najvećih obožavatelja Steve Bannon, čovjek koji je u velikoj mjeri kreirao političku ideologiju bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa i zaslužan za stvaranje američkog pokreta alt-right.
Njena vjerovatna pobjeda je rezultat nedavnih trijumfa krajnje desnice u drugim dijelovima Evrope, piše CNN u svojoj analizi.
Uprkos tome što je Marine Le Pen izgubila na francuskim predsjedničkim izborima od Emmanuela Macrona, njene pristalice širom kontinenta bile su ohrabrene i zbog njenog udjela u glasovima naroda i zbog toga što je politički centar Francuske dramatično pomjerila udesno.
U Švedskoj se očekuje da će švedski demokrati protiv imigracije igrati glavnu ulogu u novoj vladi nakon što su osvojili drugi najveći udio mjesta na općim izborima početkom mjeseca. Partija, sada mejnstrim, u početku je imala korijene u neonacizmu.
Evropska konzervativna desnica sigurno se osjeća kao da uživa u preporodu nakon nekoliko mirnih godina.
“Nešto se definitivno dešava. Od Francuske i Italije, velikih evropskih sila, do Švedske… čini se da među našim građanima vlada odbacivanje očigledno neuspjele panevropske ortodoksije”, kaže Gunnar Beck, član Evropskog parlamenta koji predstavlja Alternativu za Njemačku (AfD).
AfD je krajnje desničarska stranka koja je postala prva koja je stavljena pod nadzor njemačke vlade od nacističke ere. U to vrijeme, Centralno vijeće Jevreja u Njemačkoj pozdravilo je odluku, rekavši: "Destruktivna politika AfD-a podriva naše demokratske institucije i diskredituje demokratiju među građanima."
AfD je šokirao Evropu 2017. godine nakon što je osvojio preko 12% glasova na saveznim izborima u Njemačkoj, čime je postala treća najveća stranka i zvanična opozicija.
Odakle dolazi ovaj zamah?
„Kriza troškova života podriva vlade i evropske institucije. Naravno, rat u Ukrajini je pogoršao stvari, ali stvari poput Evropskog zelenog dogovora i monetarne politike Evropske centralne banke poticale su inflaciju prije rata. Erozija životnog standarda znači da ljudi prirodno postaju nezadovoljni svojim vladama i političkim establišmentom”, dodaje Beck.
Kriza uvijek stvara prilike za stranke u opoziciji, bez obzira na njihovu političku ideologiju. Ali politika straha u kontekstu krize ima tendenciju da se lakše podesi desničarskim populistima.
„U slučaju Meloni i njene stranke, bila je u stanju da kritizira i establišmenta Maria Draghija, neizabranog tehnokrate postavljenog za premijera, i populiste koji su podržavali njegovu koalicionu vladu“, kaže Marianna Griffini, predavačica u Odsjek za evropske i međunarodne studije na King's College London.
Griffini kaže da su je nedavni problemi Italije učinili posebno osjetljivom na ideje protiv establišmenta. “Mi smo kao zemlja teško patili u pandemiji, posebno vrlo rano. Mnogo ljudi je umrlo, mnogo preduzeća je zatvoreno. Bilo nam je teško dobiti podršku od ostatka EU. Od tada, uspostavljanje i vlade i Contea i Draghija bile su lake mete za bacanje kamenja.”
Zašto kriza stvara tako jedinstvenu priliku za desničarske populiste? “Većina istraživanja pokazuje da konzervativni birači imaju veću potrebu za sigurnošću i stabilnošću. Kada se naše društvo promijeni, konzervativci su psihološki podešeni da to vide kao prijetnju. Dakle, daleko je lakše ujediniti te ljude protiv stvarnih promjena ili uočenih prijetnji, poput energetske krize, inflacije, nestašice hrane ili imigranata”, kaže Alice Stollmeyer, izvršna direktorica Defend Democracy.
I postoji mnogo pretnji na koje populisti sada mogu upirati prstom.
"Porast cijena hrane i goriva, pad povjerenja u demokratske institucije, rastuća nejednakost, sve manje klasne mobilnosti i zabrinutost oko migracija stvorili su osjećaj očaja koji beskrupulozni lideri lako mogu iskoristiti", kaže Nic Cheeseman, profesor demokratije na Univerzitetu u Birminghamu, u centralnoj Engleskoj.
On vjeruje da je trenutna kombinacija krize “savršena oluja za liberalnu demokraciju – i da će biti potrebni daleko veći napori onih koji vjeruju u inkluziju, odgovornu vladu i ljudska prava kako bi je prebrodili”.
Činjenica da govorimo o ovom najnovijem talasu populizma znači da smo, po definiciji, ranije vidjeli da desničarski populisti dolaze na vlast i vidjeli smo ih poražene. Zašto je onda mogućnost novog talasa toliko alarmantna za one koji mu se protive?
“Paradoks populizma je u tome što on često identificira stvarne probleme, ali ih nastoji zamijeniti nečim gorim”, kaže Federico Finchelstein, vodeći stručnjak za populizam i autor knjige “Od fašizma do populizma u historiji”.
„Neuspjehe političkih elita i institucija, oni nastoje zamijeniti moćnim vođstvom nalik kultu. Trump je bio prirodan u tome i ohrabrivao je druge poput Erdogana, Bolsonara, pa čak i Orbana da idu još dalje”, dodaje Finchelstein, misleći na autoritarne lidere Turske, Brazila i Mađarske, gdje su demokratske norme ozbiljno narušene posljednjih godina.
On također ističe da su populisti “u cjelini vrlo loši u vođenju vlada, kao što smo vidjeli kod Trumpa i drugih tokom pandemije”.
To je, ukratko, potencijalna opasnost ovog populističkog vala. U vrijeme teške krize, oni koji tvrde da imaju rješenja mogli bi sve pogoršati za građane kojima na kraju služe. A ako se stvari pogoršaju, neizbježno je više kriza, što znači da je neizbježan veći strah, uz dodatne mogućnosti za populiste.
U Italiji ništa ne vrijedi što je Meloni samo posljednja – ako i najekstremnija – na dugačkoj listi uspješnih populističkih političara. Oni koji su uspjeli prije nje i ušli u vlast postali su njene mete u opoziciji.
Ako se ciklus krize u Evropi nastavi, onda je moguće da ćemo za nekoliko godina razgovarati o usponu još jednog ekstremnog populiste koji iskorištava strahove građana. A svako ko pomno prati evropsku politiku predobro zna da stotine takvih ljudi čekaju u krilima, ohrabreni i ohrabreni svaki put kada neko od njihovog plemena preuzme establišment i pobijedi.
