Andrej Jurjevič Kurkov rođen je 23. aprila 1961. u Lenjingradu, SSSR, ukrajinski je pisac i nezavisni mislilac koji piše na ruskom. Autor je 19 romana, uključujući bestseler Smrt i pingvin, devet knjiga za djecu i 20-ak dokumentarnih, igranih i TV filmova. U svojoj najnovijoj kolumni za The Times je objasnio zašto Rusi i Ukrajinci nisu jedan narod.
Sjedim u zapadnoj Ukrajini, u gradiću blizu planina, u tuđem stanu. Moja supruga Elizabeta i moj sin Anton (19) još uvijek spavaju. Naš najstariji sin Theo (23) cijelu noć dežura u izbjegličkom centru. Odatle će otići držati sat engleskog djeci izbjeglicama u mjesnu knjižnicu.
Vani je još uvijek mračno. Čekam zoru da obasja planine. Pijem kafu s mlijekom, iako znam da ću nakon treće šoljice osjećati tjeskobu. Kao i prethodnih jutra, razmišljam o prošlosti: sjećam se što se dogodilo meni i mojoj porodici u protekle 34 godine.
Od svih nas ja sam jedini državljanin Ukrajine. Moja supruga je rođena u Surreyu i ona i djeca su Britanci, iako je Ukrajina za njih postala dom čim su se rodili. Kao što je to bilo za Elizabeth davne 1988. kada mi je, tokom Gorbačovog "odmrzavanja", bilo dopušteno da napustim SSSR i otputujem na vlastito vjenčanje u Brixton u Londonu.
Kad smo se vjenčali, vozom smo se vratili za Kijev, koji je tada bio dio SSSR-a. Svi su nas gledali kao da smo ludi. U bjeloruskom pograničnom gradu Brestu skinuli su nas iz voza sa svim našim stvarima i pretražili. Bilo je iza ponoći. Ostali smo tamo do jutra i gledali kako carinici protresaju našu prtljagu i provjeravaju knjige koje sam nosio kući u Kijev — njih više od 200. Mnogi su bili dnevnici i memoari antisovjetskih političara 20. vijeka. Na kraju je policajac rekao: “Pa, ove knjige više nisu zabranjene. Da imate Hruščovljeve memoare, morao bih to oduzeti.” Srećom, skinuo sam omot sa svog primjerka.
U početku nismo sasvim razumjeli šta je rat. Ne možete to razumjeti dok ne vidite i ne čujete.
Dan kada su nas u pet ujutro probudili zvuci eksplozija — 24. februara— zauvijek će nam ostati u sjećanju. Prošetali smo centrom Kijeva, historijskim dijelom u kojem živimo, i proučavali najbliža skloništa za bombe. Bili su stara, gotovo prastara, sovjetske proizvodnje, građena za slučaj rata s NATO-om. Isprva nismo mislili otići; nismo mogli zamisliti da će Rusija bombardovati ukrajinski glavni grad. Nismo bili naivni: to je bila samo nespremnost savremenog čovjeka na strahote koje pripadaju prošlosti, barem prošlom vijeku.
Kad smo konačno odlučili otići, odvezli smo se do našeg ruralnog doma u Žitomirskoj regiji, 60 milja od našeg stana u Kijevu. Na putu smo pokupili prijateljicu, profesoricu muzike, i njenog odraslog sina. Sa sobom nismo ponijeli praktički ništa, osim hrane iz hladnjaka i kostiju za pse naših susjeda u selu. Moj brat je također pobjegao iz Kijeva, s porodičnim hrčkom Semjonom. Svako jutro zovem da vidim kako je Semjon; nije volio da ga evakuiraju i počeo je gristi. Od tada se smirio, ali se prehladio.
Tokom godina grijao sam ovu seosku kuću u slučaju prisilnog preseljenja. 2014., kada je Rusija anektirala Krim i počeo rat u Donbasu, redovito sam posjećivao kako bih se uvjerio da kotao radi. U zimu 2020. iskoristili smo ga za bijeg od pandemije. Proveli smo sretnu, mirnu godinu u kojoj sam napisao dva romana. Trećeg dana ovog rata opet smo otišli tamo. Ili, tačnije, sjedili smo u nizu prometnih gužvi u smjeru naše kuće.
U jednom, oko sedam milja od grada, nadletjela nas je raketa ili granata, a za njom i dva ukrajinska borbena aviona. Spustio sam prozore automobila da čujem šta se događa: beskrajne eksplozije i salve artiljerije. Bile su to bitke blizu autoputa u predgrađima Kijeva — Hostemel, Bucha i Vorzel.
Uz cestu su bili napušteni automobili i porodice s ruksacima, dok su grupe indijskih i arapskih studenata hodale u smjeru zapada. Neki su otišli na rub ceste i podigli ruku tražeći da ih pokupe. Izgledalo je vrlo čudno - stajati s podignutom rukom ispred automobila zaustavljenih u prometnoj gužvi. Ipak, neki su ih vozači pustili tamo gdje je bilo barem toplije nego vani.
Kad smo stigli u naš dom u selu i pokazali prijateljima sobu u kojoj će živjeti, javio se drugi prijatelj i rekao da idemo dalje. Rekao je da ruski tenkovi voze pravo prema nama i da će uskoro blokirati glavnu cestu prema zapadu.
Uhvatila me panika. Prepakirali smo auto da krenemo. Pozdravili smo, a potom se odmah oprostili od naših seoskih susjeda; penzioneri Nina i Tolik. Nina je plakala. Tolik je šutio, naslonjen na svoj štap.
Vozili smo se 22 sata do Lavova. Kad bi završila prometna gužva od 40 milja, pet minuta kasnije počela bi nova prometna gužva. Noću, kad sam pošao zaspati za volanom, stali smo. Dva sata sna u autu vratila su mi snagu i krenuli smo dalje.
Ujutro smo stigli u Lavov gdje smo zatekli naše sinove, koji su dan prije rata otišli tamo na dugi vikend uživati u kafićima i šetnjama starim ulicama ovog prekrasnog grada. Grad je bio ispunjen izbjeglicama. Bilo je na hiljade automobila registarskih oznaka iz cijele južne i istočne Ukrajine; mnogi od njih imali su kijevske tablice. Ispred trgovine lovačkog i sportskog oružja koja se tek treba otvoriti uočio sam red od 20-ak ljudi, od kojih nekoliko mladih djevojaka.
Odlučili smo ići još zapadnije, u podnožje Karpatskih planina. Ovdje vas priroda postavlja za razmišljanje.
Zovu me novinari iz različitih zemalja i svi postavljaju isto pitanje: "Šta je razlog za ovaj rat?" Odgovor je i vrlo jednostavan i prilično složen.
Putin već 20 godina ponavlja mantru: “Ukrajinci i Rusi su jedan narod”. Ono što on zapravo misli je "Ukrajinci pripadaju Rusiji". Ukrajinci se s tim ne slažu. Također je mnogo puta javno rekao da je njegova najveća lična tragedija raspad Sovjetskog Saveza. Ali za većinu Ukrajinaca ovo nije bila tragedija. Ovo je bila historijska šansa da postane evropska država i ponovno stekne nezavisnost od Ruskog carstva.
Sada kada je predsjednik Putin dramatično ostario u samonametnutoj izolaciji tokom pandemije, odlučio je da želi živjeti u ruskim školskim historijskim udžbenicima kao vođa koji je mogao ponovno stvoriti Sovjetski Savez, ili Rusko carstvo, unutar svoje bivše granice. Drugih ambicija nema. Ne treba mu novac — u zagrobnom životu nema mjenjačnica niti skupih restorana.
Trebaju mu Ukrajina, Bjelorusija i, mislim, drugi teritoriji koji su prije bili dio SSSR-a ili Ruskog carstva. Želio je da se boje Rusije i to je postigao. Želio je potpunu političku kontrolu nad Ruskom Federacijom i uspio je. Ogromna država s jednostranačkim sistemom i uništenom opozicijom. Poput Sovjetskog Saveza. Sada poriče da su Ukrajinci zaseban narod.
Ukrajinci nikada nisu imali cara i nikada nisu bili spremni pokoriti se bilo kojem. Rusi, koji su stoljećima živjeli u monarhiji, naprotiv, voljeli su svoje careve. Ponekad bi ubili cara, ali onda bi obožavali sljedećeg. Odanost novoj monarhiji ostala je u sovjetskoj eri. Od šest generalnih sekretara Komunističke partije SSSR-a, samo je jedan otpušten — Nikita Hruščov, Ukrajinac. Uz izuzetak Mihaila Gorbačova, ostali su ostali na čelu sovjetske države do dana svoje smrti. U vrijeme dok Putin vlada Rusijom, Ukrajina je imala pet predsjednika.
Ukrajinci su individualisti, egoisti, anarhisti koji ne vole vlast. Misle da znaju kako organizirati svoje živote, bez obzira na to koja je stranka ili snaga na vlasti u državi. Ako im se ne sviđaju postupci vlasti, izlaze na protest. Stoga se svaka vlast u Ukrajini boji ulice; boji se svojih ljudi.
Rusi odani svom autoritetu boje se protestirati i spremni su poštivati sva pravila koja Kremlj stvori. Sada su odsječeni od informacija, od Facebooka i Twittera. No i prije su više vjerovali službenim TV kanalima nego vijestima s interneta.
U Ukrajini je oko 400 političkih stranaka registrirano u Ministarstvu pravosuđa. To samo još jednom dokazuje individualizam Ukrajinaca. Niti jedna nacionalistička stranka nije zastupljena u ukrajinskom parlamentu. Ukrajinci ne vole glasati ni za ekstremnu ljevicu ni za ekstremnu desnicu. Uglavnom, oni su liberali u duši.
U 1920-im i 1930-ima seljaci su slani u Sibir i na Daleki istok kao kaznu jer se nisu htjeli pridružiti kolektivnim farmama. Ukrajinci nisu kolektivni, svako želi biti vlasnik svoje zemlje, svoje krave, svog usjeva. Gledajući ovu historiju, mogu sa sigurnošću reći: "Mi i Rusi smo dva različita naroda!"
Sada ukrajinska vojska uspješno brani zemlju. Ukrajinci su navikli na slobodu i cijene je više od stabilnosti. Za Ruse je stabilnost važnija od slobode.
Ukrajinci nikada nisu prihvatili cenzuru. Oduvijek su htjeli reći i napisati ono što misle. Zato su sovjetske vlasti strijeljale gotovo sve ukrajinske pisce i pjesnike 1920-ih i 1930-ih. Čitava generacija pisaca tog vremena danas se naziva “pogubljenim preporodom”.
Ako Rusija uspije, može se pojaviti još jedna pogubljena generacija ukrajinskih književnika i političara, filozofa i filologa, svih onih kojima život bez slobodne Ukrajine nema smisla. Ja se smatram jednim od tih ljudi, kao i mnogi moji prijatelji.
Strašno je pisati sljedeće riječi, ali svejedno ću ih napisati: Ukrajina će ili biti slobodna, nezavisna i evropska, ili je neće uopće postojati. Zatim će o tome pisati u evropskim historijskim knjigama, stidljivo skrivajući činjenicu da je uništenje Ukrajine bilo moguće samo uz prešutni pristanak Evrope i cijelog civiliziranog svijeta.
