Ruski plinski gigant Gazprom jučer je objavio da smanjuje isporuku prirodnog plina kojeg isporučuje Njemačkoj kroz Sjeverni tok na samo 20 posto. Kakav god izgovor Moskva ponudila za taj potez, pravi je razlog svima jasan.
"Rusija nas ucjenjuje i koristi energiju kao oružje", žali se predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. Von der Leyen je svoje žalopojke praktički objavila kao vijest, no to nije nikakva novost - makar nije novost nikome ko je obraćao pozornost na ruske odnose s Unijom posljednja dva desetljeća, piše Washington Post.
Korištenje energenata kao političkog oružja teško da je nova Putinova taktika i jednako je predvidljiva kao i svako buduće zvjerstvo u Ukrajini. Žetoni su Putinu podijeljeni gotovo kao da su besplatni.
No, tome nije moralo biti tako. Politička aristokracija u Bruxellesu imala je sve ove godine na raspolanju da spriječi moguće drhtanje ove zime i izbjegne situaciju u kojoj se sada nalazi.
Kada se sve uzme u obzir može se zaključiti da je ova energetska kriza rezultat triju međusobno povezanih iluzija: prva je ta da je ovisnost o ruskom plinu bila vrijedna svih ostalih, manjih rizika koje je ovisnost podrazumijevala, druga - da je Rusija kao dobavljač plina partner, a ne protivnik i treća - da su konvencionalni ratovi na evropskom kontinentu stvar prošlosti.
Godinama su njemački političari gotovo rutinski odbijali kritike oko Sjevernog toka izjavom da su im ruke vezane. Primarni narativ je bio: "Naftovod je komercijalni projekt!". Potpuno promašena retorika s obzirom da je povećanje evropske ovisnosti o ruskom plinu nauštrb drugih dostupnih izvora uvijek za sobom povlačilo i političku dimenziju, naročito u Njemačkoj.
Sada je Njemačka primorana iznova redefinirati svoj pristup prema nuklearnoj energiji koju je planski trebala ‘začepiti‘ do kraja ove godine. Kako piše Financial Times, zaokret prema nuklearnoj energiji sugerirao bi upravo kopernikanski obrat u njemačkoj energetskoj politici. Bila bi to posebno gorka pilula za Zelene, inače stup koalicijske vlade novog kancelara Olafa Scholza.
Prva praktična opcija koja se nameće kao rezultat takve politike je produženje životnog vijeka nuklearne elektrane Isar 2 u Bavarskoj - nakon predviđenog datuma zatvaranja zakazanog za 31. decembar ove godine.
Prva na udaru energetske krize u Evropi mogla bi biti upravo Bavarska, ključno industrijsko središte s relativno malo energije vjetra i sunca koja se debelo oslanja na plin i nuklearnu energiju.
Ovakvo ‘nuklearno preispitivanje‘ u jeku eskalirajućeg ekonomskog rata Rusije sa Zapadom kompletno redefinira ideologiju njemačkih političkih klasa koje su još prije samo koji mjesec požurivale zelenu tranziciju.
Energetska kriza natjerala je Scholzovu vladu da pokrene čak i neke njemačke elektrane na ugljen koje su poznati, visoki zagađivači okoliša.
Kako navodi Jutarnji, Njemačka je odlučila napustiti nuklearnu energiju 2011. godine, nakon katastrofe u japanskoj Fukushimi. Plan je bio da se tri nuklearna postrojenja koja su još u funkciji - Isar 2, Emsland i Neckarwestheim 2 - zatvore do kraja godine.
No, za razliku od Japana koja je otočna država, podložna razornim tsunamijima i potresima, Njemačka se nalazi usred kontinenta, sigurna od geološki trusnih područja. Zahvaljujući ishitrenoj odluci tadašnje kancelarke Angele Merkel, nije teško zamisliti da je Putin još tih godina počeo trljati ruke.
Iluzije su se svojevremeno redale kao na traci. Samo sedmicu dana nakon što je Rusija anektirala Krim 2014., izvršni direktor njemačkog industrijskog diva Siemensa posjetio je Moskvu, gdje je govorio o prvom oružanom zauzimanju teritorija na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata kao o pukoj "kratkoročnoj turbulenciji" u inače konstruktivnom odnosu.
Prošlog februara, taman godinu dana prije ruske invazije, Frank-Walter Steinmeier, predsjednik Njemačke branio je Sjeverni tok 2 riječima da se radi "o jednom od posljednjih mostova između Rusije i Evrope." A kao da je jučer bila ta 2006. godina kada je poljski ministar odbrane Radek Sikorski usporedio Sjeverni tok s paktom Molotov-Ribbentrop iz 1939. kojim su se narodi istočne Evrope podijelili između Njemačke i Sovjetskog Saveza.
Sukus stvari je sljedeći: Evropa se danas ne bi suočavala s plinskom apokalipsom da je više njenih vođa, tokom posljednjeg desetljeća imalo razuma misliti da kontinent neće zauvijek biti okrunjen blaženim mirom. Politička elita Zapadne Evrope već je više puta upozorena na prirodu svojih iluzija (ništa više nego istok Evrope) poprilično opipljivim političkim manevrima koji su stizali iz Kremlja.
