Kolumnista Jutarnjeg lista Ante Tomić u najnovijoj kolumni bavio se Pelješkim mostom. Kolumnu prenosimo u cijelosti:
"Putovali smo nedavno u Dubrovnik i zaustavili se u Komarni. Izašli smo iz automobila i nekoliko trenutaka bez riječi, očarano gledali. Elegantni luk koji se na stupovima izvio preko dva kilometra širokog zaljeva uživo je i ljepši nego na televiziji. Pouzdano će vam izmamiti osmijeh na lice, senzibilnijima i suze na oči. Pelješki most svojom besmislenošću jednostavno oduzima dah. Ne možete se dovoljno nadiviti koliko je novca, vremena i truda potrošeno da bi se ovdje spojile dvije točke, čelikom i betonom čvrsto povezali Niotkud i Nigdje.
Premda u trenucima svenarodnog veselja zbog završetka gradnje toga golemog infrastrukturnog projekta takva pitanja nisu omiljena, mi ćemo ih svejedno postaviti. Dakle, što nam je ovo trebalo? Kako su nas uopće nagovorili? Da nismo možda bili napušeni? Gdje nam je pamet bila kad smo se odlučili na ovakvu grandiozno rasipnu ludost?
Izvadimo li glave iz stražnjica i razmislimo trezveno i nepristrano, svaki je argument za gradnju Pelješkog mosta bio pogrešan. Za početak, prometni argument.
"Most će skratiti put od Zagreba do Dubrovnika za čak dva sata", napisali su prije neku večer na Indexu oduševljeno, ne navodeći detalje, ni tko im je taj fantastični podatak otkrio, ni brzinu kojom bi on putovao ni prometno sredstvo kojim bi upravljao, no razumno je pretpostaviti da su razgovarali s Matom Rimcem koji bi u Dubrovnik nagario u svojoj žutoj Neveri s tri stotine pedeset kilometara na uru. Krenete li, međutim, na jug kilavijim automobilom, nekim bezvoljnim i žalosnim Renaultom Cliom ili Škodom Octavijom kakve voze prosječni stanovnici naše zemlje, Pelješkim mostom nećete putovati kraće nego što se sad putuje preko Neuma.
Žao nam je, ali zemljopisne su činjenice nemilosrdne. Od Komarne preko Neuma do Dubrovnika je 74 kilometra, a ako u Komarni dogodine skrenete na most preko mora, do Brijeste na Pelješcu pa preko Sparagovića, Boljenovića, Metohije i Stona, kad se sve pristupne ceste završe, sa svim tunelima, vijaduktima i obilaznicama, do Dubrovnika nećete imati manje od 80 kilometara. Pa zar je zbog toga vrijedilo sagraditi most, molim vas lijepo, zbog toga nismo žalili četiri milijarde dvadeset tri milijuna devetsto sedamdeset osam tisuća devetsto četrdeset osam kuna?
Da bi se putovalo šest do sedam kilometara dulje?
Dobro, da ne griješimo dušu, preko Pelješca će se nešto brže voziti jer na putu neće biti graničnih prijelaza s Bosnom i Hercegovinom. Putovat će se glatko, bez zaustavljanja, neprekinuto kroz hrvatski teritorij, kliču domoljubi trijumfalno. Ali, koliko je njih u posljednje vrijeme prošlo kroz Neum?
Mi smo, napisao sam na početku, nedavno prošli dvaput, prvo u četvrtak poslijepodne na putu za Dubrovnik, a zatim u subotu poslijepodne iz Dubrovnika. U srpnju, po najvećoj gužvi, u srcu turističke sezone. Trebalo nam je, po prilici, petnaest sekundi po graničnom prijelazu. Poslušno smo usporavali, građanski smjerno, čak s trunčicom tjeskobe prilazili plavim limenim kućicama, ali pogranične službenice i službenici, bez iznimke vrlo mladi, gotovo djeca, samo su lagano mahali rukama. Nisu ni podizali pogled s igrice na pametnom telefonu dok su nam velikodušnim, kraljevskim gestama pokazivali - šišaj!
Na graničnim prijelazima kraj Neuma oni pokažu živo zanimanje jedino ako je u Mercedesovom terencu zatamnjenih stakala neki mlad, stasit, gusto tetoviran albanski građanin nejasnog zanimanja. Nismo zaista čuli ni za koga da je došao u Cliju ili Škodi Octaviji hrvatskih tablica, a da su ga zamolili da se zaustavi sa strane i otvori gepek. I to nas dovodi do sljedećeg argumenta protiv mosta - političkog. Ovo je sve naša zemlja i naš narod.
Ako su se hrvatski putnici kroz Neum katkad i znali zateći u gužvi, to se zacijelo moglo izbjeći nekakvim prometnim rješenjem jeftinijim od mosta, za mnogo manje od četiri milijarde dvadeset tri milijuna devetsto sedamdeset osam tisuća devetsto četrdeset osam kuna. Da je za to bilo volje, lako bismo se dogovorili sa susjedima jer jezik kojim se u Neumu govori nije drukčiji od hrvatskog kakav se govori na pola sata vožnje, u Opuzenu ili Stonu.
Stanovništvo je ovdje većinski hrvatsko, s katoličke crkve vijori se hrvatska zastava, osnovna je škola nazvana po hrvatskom mučeniku blaženom Alojziju Stepincu, a i ružno je baš kao u Hrvatskoj, nema nikakve razlike između neumskih ili makarskih ili čiovskih gusto načičkanih betonskih nakaza za turiste skromnijih želja.
Taj je komadić teritorija Bosne i Hercegovine, ukratko, etnički, kulturno i ekonomski jedinstven s hrvatskim teritorijem sjeverno i južno na magistrali, a smiješna je okolnost da smo ga u bliskoj prošlosti željeli povezati i državno. Franjo Tuđman, politički vođa i mislilac čije djelo ponosno nasljeđuju i premijer Plenković i predsjednik Milanović, odlučno je držao da Neum, kao i Međugorje, Ljubuški, Mostar, Široki, Tomislavgrad, Livno... trebaju biti naši i zbog toga su od jeseni 1992. do proljeća 1994. mnogi muškarci poginuli, mnoge žene silovane, mnogi zarobljenici u logorima do smrti isprebijani, mnoga sela izgorjela i stari kameni mostovi srušeni u zelene rijeke.
Pa i danas zbog Tuđmanove nepromišljene ambicije mnogi odavde dobivaju izdašne braniteljske penzije, a drugi su opet u Haagu dobili između 10 i 40 godina zatvora. Vjerovanje da je ovaj kraj nedjeljivo hrvatski bilo je tako snažno da je general Praljak u izravnom televizijskom prijenosu popio otrov. I kad sve to stavite na jednu stranu, zbilja je nejasno zašto je na drugoj strani Neum po svaku cijenu valjalo prometno izbjeći? Zašto su onima koji na Thompsonovim koncertima srčano urlaju "Herceg Bosno, srce ponosno" odjednom važno da tu Herceg Bosnu zaobiđu, odvratna im je i pomisao da će manje od pola sata samo automobilskom gumom gaziti kroz nju?
Naposljetku, tu je i treći argument protiv mosta - ekonomski. Grandiozno skupu ludost preko dva kilometra širokog zaljeva bilo bi lako prihvatiti da su u njoj sudjelovali naši ljudi. Dapače, to bi nam čudesno unaprijedilo zemlju. Mnogim bi hrvatskim obiteljima donijelo kruh na stol da Konstruktor, Vijadukt, Industrogradnja nisu propali kako su propali pa da su se dolje kod Komarne znojili naši bageristi i dizaličari, da su u radničkim menzama, za stolovima od neoblanjanih dasaka rame uz rame grah s kranjskom kusali vozači kamiona iz Sinja, armirači iz Čakovca i varioci iz Pule. Ali, u ovome jedva da ima ikakve naše zasluge. Čak je i projektant Slovenac.
Imamo most koji su za pare Europske unije napravili Kinezi. One strašne četiri milijarde dvadeset tri milijuna devetsto sedamdeset osam tisuća devetsto četrdeset osam kuna samo su prošle kroz naše ruke. Kao kroz protočni bojler. Premijeru Plenkoviću prije dvije godine su, istina, namjestili da pritisne nekakvo crveno dugme, da izgleda kao da je on započeo radove, ali to je prije izgledalo smiješno, nego svečano. Da se ne lažemo i ne pretvaramo, pritisnuti crveno dugme i čimpanzu bi mogli naučiti. Taj lijepi most neugodan je podsjetnik kako smo došli inferiorni, sitni, sporedni, sasvim po strani od glavnih tokova moći i novca. Baš poput Neuma.
