Nova promatranja otkrila su da smo bili u krivu oko dužine dana na Uranu.
Prema dosad najpreciznijim mjerenjima brzine rotacije 'smrdljivog' planeta, cijeli dan na Uranu traje 17 sati, 14 minuta i 52 sekunde. To je cijelih 28 sekundi duže nego što smo mislili, na temelju podataka koje je prikupio Voyager 2 tokom prolaska pored Urana 1986. godine.
To se možda ne čini kao velika stvar… ali zapravo je velika.
"Naše mjerenje ne samo da pruža bitnu referencu za planetarnu naučnu zajednicu, već također rješava dugogodišnji problem: prethodni koordinatni sistemi temeljeni na zastarjelim periodima rotacije brzo su postali netačni, čineći nemogućim praćenje Uranovih magnetskih polova tokom vremena", objašnjava astrofizičar Laurent Lamy s Pariške zvjezdarnice.
Uran i Neptun su dva najudaljenija svijeta Sunčevog sistema, na znatno većoj udaljenosti od Sunca nego ostali planeti. Uran je dvostruko veći od orbite Saturna; Neptun je više od tri puta veći od Saturnove orbitalne udaljenosti.
Budući da su tako daleko, Uran i Neptun izgledaju mali i mutni, što ih čini teškima za proučavanje; osim toga, ta udaljenost manje dopstupnim za svemirske letjelice, tako da je samo misija Voyager bila blizu, prije nekoliko desetljeća.
To znači da su informacije koje imamo o ledenim divovima vanjskog Sunčevog sistema ograničene i potencijalno mogu biti pristrane određenim uvjetima koji utječu na planete u vrijeme preleta. Dobivanje novih informacija, s druge strane, mali je izazov.
Netačnost u našoj pretpostavci o dužini Uranovog dana rezultirala je određenom zabunom. Jedan od najvećih problema bio je taj što je, bez tačne dužine dana, orijentacija Uranovih magnetskih polova izgubljena samo nekoliko godina nakon preleta Voyagera 2.
Kako bi ponovno izmjerili dužinu dana na Uranu, Lamy i njegovi kolege pažljivo su proučili podatke koje je prikupio svemirski teleskop Hubble između 2011. i 2022. U tom vremenskom rasponu teleskop je više puta promatrao ultraljubičaste aurore planeta, koje se generiraju slično kao aurore ovdje na Zemlji.
Čestice nošene solarnim vjetrom udaraju u planetarnu magnetosferu, bivaju odnesene i ubrzane duž linija magnetskog polja do polarnih širina, gdje se odbacuju u gornju atmosferu. Interakcije između čestica u atmosferi i nadolazećih solarnih čestica stvaraju sjaj na nebu.
Jedna od smiješnih stvari u vezi s Uranom je da je njegova rotacijska os gotovo paralelna s ekliptikom, orbitalnom ravninom na kojoj se svi planeti više-manje kreću oko Sunca, u usporedbi s gotovo okomitom orijentacijom ostalih planeta. Ova orijentacija je malo teže pronašla njegove magnetske polove.
Prateći ultraljubičaste polarne svjetlosti, Lamy i njegovi kolege uspjeli su locirati i pratiti polove, te su iskoristili te informacije za precizno mjerenje dužine uranskog dana.
Ovo mjerenje je precizno – najpreciznije dosad za divovski planet, kažu istraživači, čak i preciznije od mjerenja Jupiterove brzine rotacije. Tehnika koja se koristi za mjerenje brzine može se stoga primijeniti na ostale divovske svjetove u Sunčevom sistemu kako bi se dobila precizna mjerenja njihovih unutarnjih brzina rotacije.
"S ovim novim sistemom dužine sada možemo usporediti promatranja polarne svjetlosti u razdoblju od gotovo 40 godina, pa čak i planirati nadolazeću misiju na Uran", kaže Lamy.
