Uobičajeno sivkasto i pomalo maglovito večer u Beogradu 21. novembra 1974. godine… Bruje motori aviona nad Bežanijom, tada još selom u predgrađu – još jedan JAT sprema se za slijetanje. Ali, niko od 46 putnika iz Pariza nije očekivao da ih ovoga puta šarmantne stjuardese neće pozdraviti pri izlasku iz aviona i da će, umjesto na surčinskoj pisti, završiti u blatu do koljena, u natopljenoj zemlji, skoro pa u živom blatu, sretni što su preživjeli i još nesvjesni šta se zapravo desilo.
A dogodio se pad aviona. Ili… neuspjelo slijetanje koje se završilo podalje od piste. Ali posljedice su bile ogromne – požar na zemlji i potpuno uništenje aviona DC9, od koga je ostala smrskana olupina, piše portal Kaldrma.
Mjesto je bilo toliko zabačeno da ni hitne službe nisu mogle da mu priđu. Ipak, nevjerovatan splet okolnosti doveo je do toga da svi putnici ostanu nepovrijeđeni, pa su živi i zdravi krenuli da pješače do Bežanije, gdje ih je čekao autobus, a potom i okrepljenje u hotelu “Nacional”.
Bilo je u SFRJ više teških avionskih nesreća ali ova je, vjerovatno, jedinstvena u svetu po tome što su svi putnici i članovi posade ne samo preživjeli, već i otpješačili sa svojim koferima, jer, druge im nije bilo! Neki su ovaj događaj kasnije nazvali i “Mićunovo oranje“, jer se kapetan na letu zvao Petar Mićunović.
Brzopleti zaključak i ubjeđenje da može da sleti samo zahvaljujući vizuelnom pregledu, dovelo je do ove zamalo pa katastrofe. Kasno su shvatili da je magla ćudljiva, pa, iako je pista iz zraka bila jasno vidljiva, na manjim visinama kroz prozor se vidjelo samo sivilo. Zašto? Pa – magla je prizemna pojava, i ugao gledanja je od ključnog značaja: vi ćete sa zemlje možda vidjeti i mjesec u magli, a da istovremeno ne vidite ulicu dalje od druge ili treće bandere.
Olupina je završila na praznom prostoru između današnje Ulice Ivana Ribara, Ledina i stare Bežanije.
Sletanje je krenulo po zlu kada je posada iz aviona jasno ugledala pistu i aerodrom. Zvanični podaci govorili su da je horizontalna vidljivost 2.500 metara, ali iz aviona je sve djelovalo mnogo bistrije.
Kapetan traži odobrenje za vizuelno slijetanje i dobija ga uz određeni uslov. Od tog trenutka, svi se koncentrišu na vizuelno slijetanje, ali pogled se iznenada gubi u magli. Umjesto da odustane od vizuelnog slijetanja, posada očekuje da ponovo ugleda pistu, ali ne primjećuje da su za to vreme već bili sasvim blizu tla.
"U prilazu iz pravca radio-fara Zuce, na 3.400 metara ispred praga piste, YU-AJN je u 18.07.32 sata udario o tlo desnim točkom, a nakon pet metara protrčavanja i lijevim. Posada je bila potpuno zatečena, dokaz da nije očekivala skoro prizemljenje bilo je i to što far za slijetanje još nije bio upaljen. Poslije 40 metara protrčavanja, DC-9 je naišao na blagi pad terena prema kanalu Petrac, na 120 metara prije kanala odvojio se od tla, presjekao desnim krilom jedno drvo (pri čemu je došlo do probijanja rezervoara za gorivo), preletio u kanal i ponovo udario u tlo sa obje noge stajnog trapa. U daljem protrčavanju , na 575 metara od prvog dodira tla, avion se okrenuo za 120 stepeni i, polomivši stajni trap, zaustavio na trupu", detaljno je opisana ova nesreća u knjizi “Zaboravljeni album” Borisa Ciglića.
Po putu koji je avion prelazio dok se nije zaustavio, rasulo se i zapalilo gorivo, a plamen je na kraju stigao i do letjelice. Zahvaljujući požaru teren je bio osvijetljen, a avion mračan, jer je struja isključena.
Posada iz kabine (tri pilota) su nakon ovog incidenta nagrađeni zbog nesreće, a tri stjuardese i jedan pilot koji se tu našao kao putnik, pohvaljeni zbog uspješne evakuacije i požrtvovanosti koju su pokazali.
Olupina zlosretnog aviona je stajala još izvijesno vreme na tadašnjoj ledini, i služila je za fotografisanje “za uspomenu” onih dovoljno hrabrih i upornih da se kroz šiblje i bare probiju do mjesta pada, kao svojevrstan morbidni suvenir.
Uklonjena je tek poslije pola godine, a mjesto pada je danas dio između nebodera u ovom dijelu Novog Beograda, bez ijednog traga na ovu nesreću sa – sretnim ishodom.
