Malo rudarsko selo negdje u Bosni i Hercegovini. Desetak kuća i desetak štala, prašnjav neasfaltiran put kojim se spušta na magistralu jedino je što vam pada u oči.
Kuće orunulih fasada i slabe svjetlost iznutra daju sablasan ton sablasnoj priči. Svakodnevnici Bosne i Hercegovine.
Nekoliko dječaka i djevojčica se igra u prašini kraj puta, ali glasovi su im prigušeni, nema dječije graje i vriske.
Nešto je bilo drugačije nego obično.
Za igru im nedostaje jedna djevojčica. Nju je majka jutros kupala, a pola sela je moglo čuti njene jecaje od sinoć.
Babo je kući došao kasno. Radio je u rudniku, a onda se jaranima iz jame otišao na piće. Piće po piće, znate već kako to dalje ide…
Došao je kući kasno. Oči su mu bile krvavije nego obično, nije pustio ni glasa. Svima u kući je bilo jasno da nešto nije kako treba.
Majka je skočila da mu otvori vrata, ali ju je on sa vrata tako snažno udario, da je lupila glavom od stol i pala na pod sva krvava. Ni on, ni ona nisu progovorili ni riječi. Čulo se samo njeno jecanje.
Djevojčica je, kao i obično, stala na vrata svoje sobe i virila šta se dešava. Strah od babe bio je prejak da se umiješa i odbrani majku, a ljubav ju je tjerala da ostane tu gdje je, i pored stravičnog straha, i sačeka da babo legne kako bi mogla pomoći majci.
Međutim, ove noći babo nije legao na vrijeme.
Nešto je bilo drugačije nego obično.
Primjetio je uplakanu djevojčicu na vratima, pa se u dva koraka stvorio kod nje.
Ogromnom šakom joj je poklopio usta i gurnuo je nazad u njenu sobu. Mali brat je spavao na spratu, a majka krvave glave još je uvijek ležala na podu, gdje se već stvorila lokva krvi.
Babo je bacio djevojčicu na krevet, te za sobom zatvorio vrata. Majka je u trenutku osjetila UŽAS. Ne obični užas, nego onaj užas koji vam se diže od peta, pa prelazi kroz noge i kičmu i onda vas počne gušiti u grlu. Taj užas.
Pokušala je ući u sobu, ali vrata su već bila zaključana. Užas u njoj je rastao svake sekunde, a sekunda se činila kao godina.
“Ne! Nemoj molim te! Ne radi to, gdje će ti duša!”, vrištala je majka, ali odgovora sa druge strane nije bilo. Nije bilo ničega. Ništa se nije čulo, osim pucketanja drvenog kreveta. Samo negdje u daljini se čulo “nemoj babo boli”.
Užas je rastao do neslućenih granica.
Nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila, a babo je izašao. Rekao je samo dvije riječi. “Operi je”. I otišao spavati.
Djevojčica je ležala. Nepomična. Oči su joj bile pune suza, ali nije plakala. Niti je jecala. Gledala je u plafon, ali u njenom pogledu nije bilo ničega. Jednostavno – ništa.
Nešto je bilo drugačije nego obično.
Ujutro je babo otišao na posao. Kao da se ništa nije desilo.
Majki je pala na pamet pomisao da odvete dijete doktoru, ali šta će reći svijet? Doktor će znati šta se desilo. I eto belaja. Policija, komšije, rodbina…
“Neka, proći će je. Njen je babo fin čovjek, ali, eto, kad popije zna biti težak. Treba ga razumjeti. On nas hrani sve. Svaku koru hljeba koju donese u kuću krvavo je zaradio. Da, treba ga razumjeti”, našla je sebi opravdanje majka. Sebi i njemu.
A djevojčica?
Udaće je što prije. Valjda kako bi zaboravila.
Ako ste mislili da se ovakve stvari dešavaju samo u Americi ili Hollywoodskim filmovima, grdno ste se prevarili.
Silovanje i incest u zastrašujućoj mjeri su zastupljeni u BiH, pogotovo u ruralnim dijelovima, gdje se žrtve uglavnom nemaju kome obratiti za pomoć, a kada to nekako učine, budu odbačene i od rodbine i od društva.
(NAPOMENA: Ovaj je tekst zasnovan na istinitoj priči)
