Bajram u gornjotuzlanskoj porodici Topić s radošću se dočekuje i obilježava. Muharem i Fatima, njihova četiri sina, snahe, unuci... prvog dana Bajrama, nakon povratka iz džamije, zajedno su za trpezom. Takva tradicija njeguje se decenijama.
Muharem Topić je od 2005. godine u penziji i od tada redovno posti. Dok je radio u preduzeću uzimao je godišnje odmore u vrijeme ramazana, ali nekad je iz opravdanih razloga morao i prekinuti post. Sjeća se vremena kada je u Gornjoj Tuzli bilo osam džamija. Danas ih je pet. O tim vremenima sa sjetom priča.
“Život je tekao pun ljubavi. Posebno me interesuje danas šta se dešava sa ovim savremenim čovjekom. Šta se s njim dešava. Jer on, izgleda, ne osjeća nikakvu ljubav za ljepotama. Ništa, on je kao prazno bure, čini mi se“, kaže za Anadolu Agency (AA) Muharem Topić, koji je kao dječak ostao bez majke, ali je uspješno završio školovanje, oženio se i dobio četiri sina.
Pamti najljepša vremena u Gornjoj Tuzli. Zabrinut je što porodice odlaze iz ovog mjesta, što su kuće prazne. I ranije je bilo ratova, kaže on, ali nije bilo ovolikih migracija stanovništva. Ranije se vodila svakodnevna borba za preživljavanje, nije se imalo dovoljno hrane ali, kaže on, ljudi su radili, borili se. A Bajrami su tada bili su toliko veseli, džamije su bile pune, "toliko sam sretan bio u svom djetinjstvu kada se vratim sad unazad.“
Najprije je dobio Fahrudina, zatim Refika, Mehmeda i Nedžada. Refik posebno ističe činjenicu da je kao dječak znao svakog svog komšiju, da ih je obilazio i dijelio bajramsku radost s njima. Međutim danas, priča on, događa se da djeca ne obilaze svoje bližnje, a kamoli komšiluk.
“Kada pričamo o ramazanskim bajramima najdraži su mi oni iz djetinjstva. Kod babe i matere u kući postoji jedan adet da svaki Bajram dobijemo nešto novo i svakog bi Bajrama nešto dobili. Nekad manje, nekad više. Nismo nikad otišli u džamiju, nas četvorica, a da nismo dobili neku novu majicu“, kaže Refik Topić.
Osvrćući se unazad, Refik kaže da su kao djeca postili. Ramazani su bili i ljeti, a oni su znali sakupljati sijeno i postiti. Uvečer, pred Bajram, znali su da će dobiti poklon. Jedan je Refiku ostao u posebnom sjećanju kada je odnio iftar babi na posao. Kod njega na stolu vidio kesicu sa ulošcima za hemijske olovke. Kažem ja: 'Babo, super, evo meni za hemijsku, prestala mi je pisati', a on mi kaže: 'Sine, ostavi to, nije to babino. To je od preduzeća, a tebi će babo kupiti sada kada dođe Bajram, kakvu hoćeš hemijsku i kakvu hoćeš svesku'“, prisjeća se Refik uz konstataciju kako je s babom otišao do kioska u kojem je radila Suzana i da je dobio hemijsku olovku i svesku.
Otac im nikada nije dao da se žale i njegova se riječ poštovala i poštuje kada svi odreda imaju svoje porodice.
“Bajram je jedan veliki praznik. Mi to izrazito volimo i Bajram čudesno budi u meni na hiljade emocija od nenine kriške namazane kajmakom na kojoj se vide zrna soli iz njive kada smo išli, i to je za mene Bajram. Ta kriška hljeba i to moje djetinjstvo. Osjećaj je isti i tada, a i danas“, zaključuje Refik.
Mehmed Topić kao maloljetnik počeo je postiti. Iza njega je 30-ak ramazana, a najveća radost je kada poslije bajram-namaza sa babom i majkom zajedno ručaju.
“Svake godine okupljanje. Refik je o tome pričao. Obaveza je da se prvog dana svi okupimo i to je naša najveća radost. To je nešto što se ne može opisati riječima“, kaže Mehmed Topić.
Posebno ga raduje to što su sinovi krenuli njegovim stopama.
“Od 1992. godine postim svaki ramazan i moja najveća radost u životu je što i moja djeca nastavljaju. To je tako hvala Bogu. Djed, otac, braća, evo sad ja prenosim na svoju djecu i to mi je najveća radost“, kaže Mehmed.
Na kraju glava porodice Topić, 78-godišnji Muharem, ističe kako se ljudi moraju voljeti jer mržnja jede i grize ljude iznutra. Zbog toga njegova bajramska poruka glasi:
“Treba voljeti, voljeti treba samo. To je poruka svima. I da se dogovaramo. Može se naći zajednička riječ, ljudi.“
