Krajem maja ove godine na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu održana je premijera baletne predstave "Posljednja noć-Šeherzada", koja je odmah osvojila sarajevsku publiku. "Šeherzada" je prvi put izvedena na sceni Narodnog pozorišta prije 54 godine, tačnije 1968.
Koreografiju i režiju potpisuje eminentna baletna majstorica Vesna Orlić, glavna uloga povjerena je solistici Baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu Tamari Ljubičić.
U iskrenom razgovoru, prva solistica Baleta Narodnog pozorišta Tamara Ljubičić za Raport je govorila o saradnji sa Vesnom Orlić, o baletu kao profesiji, prisjetila se svojih početaka, te nam je otkrila buduće projekte.
Tamara je rođena u Novom Sadu, gdje je završila osnovno i srednju baletsku školu. Svoju karijeru je počela graditi u Srpskom Narodnom pozorištu. Danas kao prva solistica Baleta NPS pleše vodeće uloge u svim baletima klasičnog i modernog repertoara. Sarađuje sa istaknutim domaćim, ali i gostujućim koreografima poput Vasilija Medvedeva, Davidea Bombane, Edwarda Cluga, Dinka Bogdanića...
Igrala je u mnogim predstava, a samo neke od njih su "Okovani Prometej", "Buđenje", "Alisa u Zemlji čuda", "Krcko Oraščić", "Palčica", "Omer i Merima", "Pepeljuga", "Bolero", "Giselle"...
Izlazak iz rutine najteže mi pada
Premijeru baletnog diptiha "Šeherzada-posljednja noć" bila je prošlog mjeseca, a reakcije publike su izvrsne. Jeste li sumirali utiske?
Nekako još uvijek sabiram utiske jer nije prošlo puno vremena. Ova sezona bila je vrlo aktivna. "Šeherzada" nam je bila treća premijera od početka sezone. Mislim da je ovo u posljednjih 13 godina prvi put da imamo toliko premijera. Obično su bile po dvije u sezoni.
Kada se osvrnem na cijelu sezonu mogu da kažem da je uistinu bilo mnogo dešavanja. Imamo još nekih obaveza do kraja, tu mislim na jedan koncert i nekoliko predstava. Kada se sezona privodi kraju, volim da sumiram šta sam uradila i koliko sam zadovoljna. Stvarno sam jako zadovoljna. Imali smo mnogo predstava i svaka je bila posebna i drugačija. Nakon pandemije i dvije godine pauze, bilo koju predstavu da sam odigrala na sceni, za mene bi bila velika stvar. Zadovoljna sam i jer sam radila sa različitim koreografima i koreografkinjama. Sigurno je ovo dobra priprema i za narednu sezonu.
Spomenuli ste i pandemiju. Kako je izgledao život balerine tokom pandemije koronavirusa?
Bilo je vrlo neobično, na početku niko od nas nije znao šta se dešava. Najteže mi je bilo što nisam znala koliko će sve to trajati. Tijelo se prilagodilo na to da bude pauza od mjesec dana, to sam mogla podnijeti. Svi smo mislili i nadali se da će sve pandemija trajati kraće. Kako se situacija pogoršavala, nama je bilo sve teže. Desilo se to u najboljem dijelu sezone, kada je tijelo bilo u najboljoj kondiciji. Izlazili smo iz svoje rutine i to nam je najteže padalo.
Spontanost i priroda
Vaš partner na premijeri "Šeherzade" bio je uvaženi gost iz Kijeva, solista državnog baleta Sergii Kryvokon. U daljim izvođenjima, bit će to Ivan Salonski. Koreografiju i režiju potpisuje eminentna baletna majstorica Vesna Orlić. Kako je bilo raditi s njom?
Bilo je to predivno iskustvo. Sa Vesnom smo počeli da radimo prije pandemije, jer je premijera trebala da bude još 2020. godine. Nadali smo se da će se pandemija brzo završiti i da ćemo moći da nastavimo sa radom. Nažalost, sve se odigralo malo drugačije. Međutim, drago mi je da je proces koji je započet, napokon završen. Vesna je predivna osoba i ima predivnu energiju. Najvažnije je što jako dobro zna da upozna igrača i to je njen najveći kvalitet. Prosto, koreografiju prilagodi igraču. Volim predstave gdje se osjećam slobodno.
Za pripremu jedne predstave izdvojimo u prosjeku dva mjeseca. Svakako, bilo bi bolje da imamo više vremena jer je svaki koreograf drugačiji. Primjera radi, Vesna je koreograf koji treba malo više vremena, da nas upozna prije svega, a onda da radimo određene faze u procesu, a to je ustvari to prilagođavanje. Vesna ima odličan sistem rada, koji nisam vidjela ni kod jednog koreografa. Vesna postavi kostur, jednu grubu postavku, a onda ubacuje i dodaje detalje. Spontanost i priroda su jako važni, a meni je u ovom periodu karijere to potrebno.
Kako je uopće došlo do toga da odlučite krenuti ovim putem? Koji trenutak je bio presudan da balet postane vaša profesija?
To je više bilo spiritualno iskustvo. Kao djevojčica od pet godina sam znala samo da hoću da igram. Jednostavno, željela sam da plešem, to me pokretalo i oslobađalo. Počela sam da plešem i da se malo bavim gimnastikom, ali kao da sam već tada znala da to nije to. Mama me potom upisala u baletsku školu, radilo se o državnoj školi. Na prvom času baleta osjetila sam da će nešto iz toga da se izrodi. Iako je početak baleta dosadan, to je proces koji se mora proći. Iz ove perspektive kada pogleda sigurna sam da me disciplina na neki način privukla.
Koliko ste imali godina kada ste dobili prvi par špic patika? Sjećate li se tog trenutka?
To je nevjerovatan osjećaj. I danas se obradujem novom paru špic patika, za sve nas je to nekako posebno. Prve špic patike sam dobila za svoj rođendan u periodu kada sam tek krenula na časove baleta. Naši kućni prijatelji su mi kupili baletske patike. Odveli su me kod obućara koji je proizvodio baletske patike, uzeli su mi mjere, ali ja u tom momentu nisam znala šta će to biti. Donijeli su mi baletske patike i naravno da ništa nisam znala o njima. Bilo je to nešto potpuno novo. Kada sam ih ugledala mislila sam da će to biti lagano i jednostavno za mene, ali naravno da nije bilo. Užasno je bolno, i ta bol nikada ne prođe. Iz ove perspektive, mogu da kažem da sam kroz lakoću igre došle do ovoga gdje sam danas.
Šta je potrebno Narodnom pozorištu?
Svoju karijeru ste započeli u Novom Sadu i nastavili je u Sarajevu. Šta Vas je dovelo u glavni grad Bosne i Hercegovine?
Ja sam iz Novog Sada, tamo sam završila osnovnu i srednju baletsku školu. Nakon završene školu, jednu sezonu sam radila u Narodnom pozorištu. Međutim, tada u Srpskom narodnom pozorištu nije bilo puno predstava. Igrala se samo jedna predstava mjesečno. Ja tada došla svježa iz škole i jedva sam čekala da igram. Željela sam negdje da odem. Kasnije sam shvatila zašto je to bila moja želja. Bila sam talentovana i u Novom Sadu moja karijera je bila izgledna. Već prve sezone sam dobila priliku da spremam uloge Giselle u istoimenom baletu, koja je meni uvijek bila san snova. Željela sam da se pokažem i da dođem u sredinu gdje me niko ne zna. Jednostavno, željela sam sebi da potvrdim da je to zaista moj trud i rad. Ta snaga je bilo nešto što mi je potrebno, znala sam da to mogu da dokažem i opravdam.
Šta je ono što Vas najviše inspiriše? Koji savjet uvijek date sebi, ali i drugima?
Ima mnogo toga što bih htjela sama sebi da kažem. Da mogu da se vratim na početak karijere, rekla bih sebi da budem strpljiva i da budem blaža prema sebi. Bila sam stroga u tim profesionalnim poljima. Kada se bavite ovom profesijom, onda je balet u svakom segmentu vašeg života. Iz toga razloga, rekla bih sebi da trebam da se opustim u nekim drugim poljima života.
Kada imam priliku da radim sa mladim ljudima, onda im govorim ono što sam i sebi rekla. Najviše im savjetujem da uživaju. Treba da uživaju i kada je predstava, ali i proba. Pored napora i stresa, ona sloboda i lakoća zaigranosti je ono što nas je privuklo i to treba da zadrže.
S druge strane, najviše me inspiriše osjećaj dobro odigrane predstave. Nevjerovatno je dobar osjećaj kada se sve u tom trenutku posloži. Imate osjećaj da je ono što radite u tom momentu savršeno. Rijetko se dolazi do tog osjećaja, ali je neprocjenjiv. Često kažu da se živi za aplauz publike, ali to nije tačno. Ja živim za ovaj osjećaj. Ne može se riječima opisati koje je to stanje kada je sve u balansu.
Kakva je trenutna situacija u Baletu Narodnog pozorišta Sarajevo?
Situacija se ove sezone popravila. Moram reći da su, kako je Dino Mustafić došao na poziciju direktora Pozorišta, napravljene ogromne stvari. To je nešto što se vidi i osjeti u svakom smislu. Publika prepoznaje na sceni da već imamo četiri nova baletska igrača i jednu balerinu. Trenutno nas ima 25 u ansamblu. Radi se o mladim igračima, koji su ambiciozni i donijeli su neku novu energiju. Dva igrača su iz Meksika, jedan iz Novog Sada, potom je jedan iz Italije i jedan iz Rusije. Sada smo se malo izmiksali, što je odlično i svako je donio neku novu energiju. Trebalo nam je osvježenje. Nije lako u ovakvom periodu, nakon pandemije dovesti pet novih igrača. Ukoliko nastavimo ovim tempom, za dvije godine ćemo moći da igramo i veće balete, a to je nama i zamisao. Želimo da publici ponudimo više baleta.
Sarajevo mi se dopada zato što publika zna da prepozna neke stvari. Takva vrsta energije je stvarno posebna i rijetko gdje se može osjetiti, a kod nas postoji. Isto mišljenje su imali i igrači koji su došli da gostuju kod nas. Naša publika jeste stroga, zato što znaju šta žele da vide na predstavi. Ne možete im ponuditi bilo šta i ne možete im dati neku prosječnu predstavu. To neće proći i već na sljedećem izvođenju neće biti publike.
Sarajevski balet i budući projekti
Koji su Vaši budući projekti u Narodnom pozorištu, ali i planovi za budućnost?
Mogu da vam otkrijem da će u narednoj sezoni vjerovatno doći koreograf Davide Bombana. On je radio kod nas 2013. godine i mislim da dolazi da postavlja jednu predivnu predstavu, ne znamo još uvijek koji će naslov biti. Ovo će izuzetno značiti ansamblu. Kada smo s njim radili predstavu "Mare Nostrum", komentari publike su bili da sarajevski balet ne liči na sarajevski balet. Mislim da je to najbolja kritika i stvarno je izvukao maksimum iz svakoga od nas i prilagodio pokrete nama. S druge strane, prenio nam je svoj stil. Mi kao igrači se osjećamo predivno u tim predstavama. Imamo neki smjer u koji smo krenuli sada i nećemo ići ispod toga.
Kada govorim o svojoj budućnosti, itekako sam svjesna da balerine ne mogu igrati do kraja života. Ja sam po godinama u najboljim periodu karijere. Još nekih 5 do 10 godina ću moći da igram i onda će polako početi prirodno da sve to pada ili stagnira. To je dobro da priznamo sami sebi na samom početku. Bez obzira koliko je ta ljubav, ona im svoj kraj. Željela bih da prosljeđujem svoje stečeno iskustva mladim generacijam. Dakle, mislim na edukacije. Prije svega bih voljela da radim sa ljudima u pozorištu koji isto tako prolaze kroz sve ove faze koje ja sada prolazim.
