S 53 godine, bivši bundesligaš Sergej Barbarez po prvi put trenira reprezentaciju svoje domovine. Protiv Njemačke će se nastupiti s mnogo mladih igrača. I to sa selekcijom koja bi se trebala zauzeti za Bosnu jednako emotivno kao i on.
Postoje snovi na koje se čeka, ponekad godinama. Sergeju Barbarezu (53) sada se jedno ostvaruje. Prošlog aprila pristao je preuzeti mjesto selektora BiH, znajući da će ga pola svijeta smatrati ludim. "Počevši od utakmica protiv Engleske, Italije i Nizozemske - niko normalan to ne bi napravio", tvrdi. I nisu li rezultati pokazali da su oni koji su se sažaljivo smješkali Barbarezu bili u pravu?
U Engleskoj je izgubio 3-0 na svom trenerskom debiju, izgubio je 1-0 u još jednoj probnoj utakmici u Italiji, prije nego što je uslijedilo dodatno razočaranje u Ligi nacija protiv Nizozemaca: 2-5. Nakon toga smo protiv Mađarske izvukli barem 0-0. Ali sada: san. Jer u petak navečer Barbareza čeka domaći debi u Zenici. Jer je protiv Njemačke - zemlje koju on zove domom. I zato što DFB-ovu pratnju predvodi Rudi Völler, koji je svojedobno vodio Barbareza u Leverkusen kao Bayerov menadžer, gdje je završio karijeru 2008. nakon što je postigao 95 golova u 330 utakmica Bundeslige, od kojih je većina za njegov voljeni Hamburger SV.
Barbarez se već tada činio predodređenim za posao kojeg se tek sada prihvatio. To što tada nije išlo bilo je zbog političkih intriga koje su mu se oduvijek gadile, kaže. To što nikada nije preuzeo mjesto trenera kluba bilo je zbog drugih vrsta nepoštenja; nogomet više nije ono što je bio. A savijanje oko posla za njega nikad nije bila opcija. Mogao si je priuštiti vrijeme kao privatni građanin (i TV komentator) - i uživao je u tome: "Nisam pristalica, idem svojim putem", kaže Barbarez preko telefona za Suddeutsche.
Taj put je značio promjenu smjera kao novi selektor Bosne i pomlađivanje tima. Njegov jedanaesteročlani trenerski stožer ima oko 300 međunarodnih utakmica. Cijela momčad koju je pozvao za utakmice protiv DFB-a i protiv Mađarske (ponedjeljak) ipak završava s gotovo 400 međunarodnih utakmica samo zato što je napadač Edin Džeko, sada 38-godišnjak i aktivan za Fenerbahče u Turskoj, igrao već 136 puta za Bosnu je bio raspoređen. ostatak? Gotovo bez iznimke novaci.
Barbarez smatra da je raskid s prošlošću bio neophodan: Posljednjih nekoliko godina nisu bile lake, da ne kažem katastrofalne, od januara 2023. okušali su se nekadašnji defanzivac Faruk Hadžibegić i ofanzivne legende Meho Kodro i Savo Milošević. to je reprezentacija Bosne. Kada je sudionik Svjetskog prvenstva 2014. izgubio kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2024. i pao na 74. mjesto na FIFA-inoj svjetskoj ljestvici, Barbarez je za njega došao "iznenađujuće, vrlo iznenađujuće".
Mnogi njegovi igrači aktivni su u Njemačkoj – ali ne svi u prvoj ligi
I sam je primijetio entuzijazam kada je udruga pitala - ali je instinktivno "pritisnuo ručnu kočnicu" i oklijevao prije nego što je rekao da: "Morao sam biti siguran." Na kraju je to bio on. Sada provodi više vremena u Bosni nego prije, ponekad gleda ligaške utakmice. No, u trenutnom sastavu je samo jedan igrač koji igra u Bosni, rezervni golman Osman Hadžikić iz mostarskog Veleža. Ostali su zaposleni u Turskoj, Hrvatskoj, Italiji, Nizozemskoj - ili dosta, kao i sam Barbarez, u Njemačkoj.
Ne igraju svi aktualni njemački legionari prvorazredno, samo golman Nikola Vasilj (St. Pauli), veznjak Armin Gigović (Kiel) te napadači Haris Tabaković (Hoffenheim) i Ermedin Demirović (Stuttgart). Barbarez uz sebe ima i drugoligaše Ermina Bičakčića (Braunschweig), Dženisa Burnića (Karlsruhe) i Denisa Huseinbašića (Keln). Još su daleko od toga da budu uspješni kao nekada Barbarez, 2001. je zajedno sa Schalkeovim Ebbeom Sandom postao najbolji strijelac, a neko vrijeme se raspravljalo i o njegovom naturaliziranju. No, igranje za DFB za njega nije dolazilo u obzir. Njegova rodna zemlja, Bosna, odigrala je svoju prvu međunarodnu utakmicu tek 1996. godine. "Kad me pitate o najboljim trenucima moje karijere," kaže Barbarez, "uvijek kažem: svaka od mojih 47 međunarodnih utakmica."
Sada od svojih igrača traži upravo tu identifikaciju. Gotovo svatko je također mogao birati između najmanje dvije zemlje; ili zbog svojih predaka kao nekada Barbarez (“u krvi mi je sve što zamisliš: Hrvatska, Srbija, Bosna, Slovenija”), ili zato što su dio ratne dijaspore i imaju pravo na drugo državljanstvo. “Gledam ih u oči, a hoću li ih nazvati ovisi prvenstveno o tome kako će reći ‘da'”, objašnjava Barbarez.
Na pitanje koliko je njegov tim reprezentativan za današnju Bosnu, oklijeva s odgovorom. Korupcija, teški životni uvjeti i politika prožimaju previše područja teške svakodnevice. No, kada ga pitate kakav karakter pokazuje njegova momčad, on sa sigurnošću kaže da "morate samo pogledati dečke u oči kad svira himna."
Šta to znači? Njegov će tim protiv Njemačke igrati s emocijama - na stadionu u Zenici koji i danas izgleda isto kao u njegovim igračkim danima, kada je - u predratno vrijeme - važio za najljepšu dvoranu u Jugoslaviji. “Nijemci će biti iznenađeni”, vjeruje Barbarez. Također i iz atmosfere. “Balkanci su emotivni”, objašnjava, ali pokušava u jednakoj mjeri ugraditi racionalnost i osjećaj za realnost. "Ovdje je, čak i više nego bilo gdje drugdje, istina da si ili kralj - ili si zadnji mrtav", kaže - i to mu odgovara: "Volim ovaj izazov." Glavni cilj je uskoro biti konkurentan – i kvalificirati se za Svjetsko prvenstvo 2026. i Europsko prvenstvo 2028.", zaključio je u razgovoru Barbarez.