Prije stotinu godina, svijet koji se oporavljao od globalnog rata u kojem je poginulo oko 20 miliona ljudi morao se odjednom suočiti s nečim još smrtonosnijim: izbijanjem gripe. Smatra se da je pandemija, koja je postala poznata kao pandemija španske gripe, započela u skučenim i prepunim kampovima za vojsku na zapadnom frontu.
Nesanitarni uvjeti – posebno u rovovima duž francuske granice - pomogli su joj da se inkubira, a zatim i proširi. Rat je završio u novembru 1918., ali kako su se vojnici vraćali kući, nosili su virus sa sobom te je još veći gubitak života tek slijedio. Smatra se da je umrlo između 50 i 100 miliona ljudi. Svijet je pretrpio mnoge pandemije u godinama od tada - barem tri ozbiljne epidemije gripe među njima, ali nijedna pandemija nije bila tako smrtonosna, niti tako dalekosežna.
Dok svijet reagira na globalnu pandemiju uzrokovanu koronavirusom, pametno je osvrnuti se i na slučaj španske gripe kako bi vidjeli šta smo naučili od jedne od najrazornijih bolesti u novijoj povijesti.
Upala pluća
Velik broj ljudi koji umiru od Covid-19 podliježu obliku upale pluća, koji je nastao zbog slabljenja imunološkog sistema u borbi protiv virusa. To dijeli sa španskom gripom - iako se mora reći da je stopa smrti od Covid-19 mnogo puta niža od one španske gripe. Stariji ljudi i oni s oslabljenim imunološkim sistemom - koji čine većinu onih koji su umrli - podložniji su infekcijama koje uzrokuju upalu pluća.
Putovanje avionom bilo je u povojima kada je svijet pogodila španska gripa. Ali malo je mjesta na Zemlji koja su izbjegla njene užasne posljedice. Njen je prolazak svijetom bio sporiji, nošen željezničkim i putničkim brodovima, a ne avionskim linijama. Neka su se mjesta održavala mjesecima, pa čak i godinama prije nego što je gripa stigla, piše BBC.
Rijetka mjesta su se spasila
Epidemija je dosegla čak i Aljasku, a tamo su se prvi oboljeli pojavili u Nakneku, na zapadnoj morskoj obali Aljaske, tek 4. juna 1919. jer je gradić bio izoliran polarnom zimom sve od septembra do maja. Priča je fascinantna zato što, dok su neke zajednice na Aljaski u tom naletu španske gripe potpuno zbrisane, neke su bile potpuno pošteđene. Tog dana u Naknek je pristigao čamac s troje izmučene djece i dva umrla odrasla. Djecu su odmah strpali u malu lokalnu bolnicu što ju je vodila tamošnja tvornica za pakiranje lososa, a prema njihovom selu poslali su nekoliko ljudi da vide mogu li im kako pomoći.
Selo Savonoski bilo je nekih 10 kuća u kojima su živjele porodice Inuita. Ono što su tamo zatekli, šokiralo ih je: skoro svi odrasli ležali su uokolo mrtvi. Oni koji su još bili živi, bili su teško bolesni i pričali su da su im se rođaci znali s nogu rušiti mrtvi na tlo. Delegacija je sahranila mrtve u masovnu grobnicu, a preživjele prevezlo u bolnicu. U nekoliko narednih dana uz obale Zaljeva Bristol poumiralo je oko 200 ljudi, ostavljajući iza sebe desetine siročadi.
Iz udaljenijih mjesta stizale su priče o psima lutalicama koji su se hranili tijelima umrlih. U nekim selima umrlo je i do 90 posto stanovnika, što je bio apsolutno najviši postotak smrtnosti usljed španske gripe u cijelom svijetu.
Unatoč tome, samo nekoliko kilometara od najpogođenijih područja, u selu Egegak, od španske gripe nije obolio doslovno niko. Upravitelj tvornice u Nakneku čudio se onome što su pronašli. Neki ljekarski izvještaji navodili su da su tamošnji Inuiti imali samo blage simptome. Činilo se da su imali sreće.
Sada za BBC historičarka Katherine Ringsmuth, koja proučava ovu priču, kaže da je gripa prije 100 godina, u odnosu na broj stanovnika, na Aljasci pobila više ljudi nego bilo gdje u svijetu.
Ali, u posljednje vrijeme počeli su se pojavljivati dijelovi slagalice o sličnim situacijama, doduše rijetkim, širom svijeta; o udaljenim otocima, ruralnim mjestima, azilima za oboljele okruženima zidovima, nekim školama.
Otkriti zašto se to događalo, moglo bi se pokazati vrlo korisnim u slučaju neke buduće smrtonosne epidemije gripe, a upravo tom istraživanju posvetio se američki Department of Defense’s Treat Reduction Agency. U razmatranje su uzeli sedam mjesta: naselje Fletcher na sjeveru Bermonta, Gunnison u Coloradu u Stjenjaku, Univerzitet Princeton u New Jerseyju, koledž Bryn Mawr u Pennsylvaniji i Trudeauov sanatorij za tuberkulozu u Saranac Lakeu u New Yorku.
Epidemiološki historičar Howard Markel objasnio je da su se ta mjesta zaključala iznutra.
„Niko nije ulazio, niko nije izlazio. Škole su bile zatvorene, nije bilo javnih okupljanja. Iznašli smo izraz 'zaštitna sekvestracija', kako bismo definirali grupu zdravih ljudi koja se izolira od rizike zaraze od onih izvana“, rekao je.
Karantin u punoj snazi
Ljudi u Gunnisonu podigli su barikade i postavili straže na glavnim cestama. Putnici željeznicom morali su provesti dva dana u karantinu po dolasku. Sanatorij i škola za slijepe ionako su bili relativno zatvorene zajednice, okružene zidom, pa je tu bilo još i lakše. Te 1918. godine u toj pandemiji sretna okolnost je bila i ako je zajednica bila teška za doputovati do nje.
Američka mornarička baza Yerba Buena u Zaljevu San Francisco dostupna je bila samo brodom. Tokom epidemije niko nije smio pristati na otok od 6.000 ljudi ako prije toga nije proveo tri dana u karantinu uz triput dnevno sprejanje grla i još uz neprilaženje zdravima na bliže od šest metara.
Kad su mjere ukinute, gripa se pojavila i tamo, ali relativno blaga, uz samo troje umrlih. Američka Samoa održala je petogodišnji karantin za sve posjetitelje sve do 1920. godine. A kad je napokon otvorila granice, gripa se jest pojavila, ali od 8.000 ljudi nije umro baš niko, virus je očito jako oslabio.
Nasuprot tome, glavni otok Samoe na sjeveroistoku izgubio je u pandemiji petinu stanovništva. Nešto slično dogodilo se i na Tasmaniji. Gripa je tamo stigla tek u augustu 1919. i ispalo je da je bila slabija nego u Australiji te da je tamo smrtnost bila na jednom od najnižih nivoa. Slabu vrstu virusa iskusila je i Nova Kaledonija, gdje je virus stigao tek u junu 1921.
Naučnici niti danas nisu pronašli tačan mehanizam zbog kojega virus polako slabi kako hara populacijom, ali primjećuje da očito u sebi gomila mutacije koje prirodno sve više smanjuju njegovu zaraznost.
Stekli otpornost
Za neke zajednice, nipošto sve, pretpostavlja se da su možda imale sreće da steknu djelomičnu otpornost, trpeći u godinama prije smrtonosne pandemije iz 1918., redovne sezonske valove gripe. U Danskoj je tako pomrlo samo 0,2 posto stanovništva, u Australiji samo 0,3 posto. Kina je također prošla relativno dobro, s niskim brojem umrlih čak i u velikim gradovima gdje bi se očekivalo da zbog društvene interakcije na malom prostoru zaraza putuje krajnje brzo i na sve strane.
„Moguće je, dakle, da je bila riječ o djelomičnoj otpornosti stanovništva uslijed epidemija obične gripe godinu, dvije, tri uoči te užasne 1918. To zovemo 'hipotezom recikliranja antigena'. U nekim krajevima starije stanovništvo posebno nije stradalo jer je imalo nekakvu zaštitu koju su stekli još iz djetinjstva", komentirao je Gerardo Chowell, epidemiolog s Georgia State University koji također istražuje pandemiju iz 1918.
Bilo je to doba neuporedivo slabije saobraćajne povezanosti i puno rjeđe naseljenosti područja poput Amazona. Osim povijesnih zapisa, naučnici su potvrdili da ova mjesta nisu bila zahvaćena time što su analizirali krv ljudi koji su tamo živjeli 1950., a imali su 32 godine ili više.
Različiti virusi ciljaju različite populacije
Ljekari su špansku gripu opisali kao 'najveći medicinski holokaust u historiji'. Nije samo činjenica da je ubila toliko ljudi, već to što je toliko žrtava bilo mladih i zdravih. Normalno, zdrav imunološki sistem može se nositi s gripom, ali ova verzija je preplavila imunološki sistem, uzrokujući masivnu prekomjernu reakciju poznatu kao citokinska oluja, preplavivši pluća tekućinom koja je postala savršen rezervoar za sekundarni oblik infekcija.
Zanimljivo, stariji ljudi nisu bili tako osjetljivi, možda zato što su preživjeli vrlo sličan soj gripe koji se počeo širiti ljudskom populacijom od 1830-ih.
Gripa je potaknula razvoj sistema javnog zdravstva u razvijenom svijetu, jer su naučnici i vlade shvatili da će se pandemije brže širiti. Za razliku od španske gripe, s koronavirusom najugroženije su osobe starije životne dobi i osobe s već postojećim bolestima.
Javno zdravstvo je najbolja odbrana
Španska gripa izbila je u svijetu koji je tek izašao iz globalnog rata, s vitalnim javnim resursima preusmjerenim u vojne napore. Ideja o javnom zdravstvenom sistemu bila je rana - na mnogim mjestima samo je sebi srednja klasa ili visoka mogla priuštiti posjetu ljekaru. Gripa je ubila mnoge u slamovima i ostalim siromašnim urbanim područjima, među populacijom koja ima lošu prehranu i sanitarne uvjete.
Gripa je potaknula razvoj javnozdravstvenih sistema u razvijenom svijetu jer su naučnici i vlade shvatili da će se pandemije širiti brže nego što su ih imali u prošlosti. Tretiranje ljudi od slučaja do slučaja ne bi bilo dovoljno - da bi se bavile pandemijama u urbanim sredinama, vlade bi morale mobilizirati resurse kao da su u ratu, stavljajući u karantin one koji pokazuju znakove bolesti, držeći manje slučajeve odvojene od onih pate od ozbiljnijih bolesti i ograničavajući kretanje ljudi kako bi bolest nestala.
Mjere javnog zdravlja koje danas primjenjujemo u cijelom svijetu kao napore za suzbijanje širenja koronavirusa jedan su od najdužih učinaka španske gripe.
