Možda ste čuli za izraz "trgovanje igračima". Potpišete igrača za milion, dobro mu ide, skoči mu vrijednost i dopustite mu da potpiše s drugim klubom uz obeštećenje od deset miliona.
Zaradili ste novac, a za mnoge klubove ovo je sve važniji prihod uz zaradu od ulaznica, medijskih prava, sponzorstava i komercijalnih prihoda, prenosi ESPN.
Zapravo, kako piše financijski blog “SwissRamble”, u posljednjoj deceniji (prije COVID-a), klubovi dva najviša ranga engleskog nogometa izgubili su ogromnih 3,1 milijardu funti (4,1 milijarda dolara), prije oporezivanja, što bi postalo ogromnih 8,1 milijardi funti dugovanja da nije bilo ogromne zarade od 5,1 milijarda od prodaje igračima u tom razdoblju.
I to, imajte na umu, u Engleskoj -- najbogatijoj, komercijalno najuspješnijoj od velikih evropskih nogometnih država.
Drugdje je oslanjanje na ovu praksu prilikom popunjavanja finansijskih knjiga daleko veće, a budući da je to praksa ispunjena sivim zonama, dolazi pod veću pažnju jer se vrijednosti prilikom trgovine igračima mogu "napuhati" kako bi knjige izgledale bolje.
U Italiji je nogometni finansijski regulator prijavio 62 sumnjive transakcije od 2019., od kojih su 42 uključivale Juventus. A prošli mjesec finansijska policija upala je u klupske kancelarije.
Kroz formu pitanja i odgovora, ESPN je u svojoj analizi pokušao pojasniti šta je to sumnjivo u ovim transakcijama, a centralno mjesto nalazi transfer našeg reprezentativca Miralema Pjanića iz Juventusa u Barcelonu u ljeto 2020. godine:
PITANJE: OK, objasnite ovu stvar "trgovina igračima". Zar to nije samo nagrada za klubove jer su pametni, kupuju jeftino i prodaju skupo?
ODGOVOR: U nekim slučajevima, naravno. Ali postoji “začkoljica” i to ima veze s računovodstvom. Računovodstvene prakse u nogometu znače da kada transferirate igrača u drugi klub za, recimo, deset miliona, odmah možete upisati deset miliona prihoda. Međutim, ako kupite igrača za deset miliona, tih deset miliona se raspoređuje tokom trajanja ugovora igrača.
Tako, na primjer, ako igrač od deset miliona, koji potpiše petogodišnji ugovor, koštat će vas dva miliona po sezoni sljedećih pet godina. "Vrijednost imovine" igrača u knjigama opada za dva miliona svake godine.
Želite praktičan primjer?
Chelsea je prošlog ljeta potpisao Romelua Lukakua iz Intera za 115 miliona eura. Tih 115 miliona je raspoređeno na petogodišnji ugovor, tako da ih prema knjigama to košta 23 miliona eura po sezoni (ono što se naziva amortizacijom), a vrijednost imovine svake godine opada za taj iznos.
Za dva ljeta od sada, igrač će imati vrijednost od 69 miliona eura (115 miliona eura minus 23 miliona eura x 2). Što se tiče računovodstva, ako 2023. Lukalu ode za više od 69 miliona eura, bit će to profit, barem na papiru i barem za tu sezonu.
PITANJE: Što ako igrač produži ugovor?
ODGOVOR: Tada se preostala vrijednost imovine raspoređuje na njegov novi ugovor. Uzmimo primjer Lukakua, nakon dvije godine ugovora preostale su mu tri, što znači da bi njegova vrijednost bila 69 miliona eura.
Ako produži ugovor za još dvije sezone, preostalo bi mu ukupno pet godina, pa bi se godišnja amortizacija smanjila na 13,8 miliona eura (69 miliona podijeljeno s preostalih pet godina ugovora). Sve je to, naravno, na papiru.
PITANJE: Zašto se radi na taj način?
ODGOVOR: Temelji se na nečemu što se zove Međunarodni standardi financijskog izvještavanja (MSFI). Igrači se ne tretiraju samo kao zaposlenici, također se tretiraju kao sredstvo proizvodnje. Zamislite da pekara kupuje peć za pripremu kolača. Možda će potrošiti 10.000 dolara na pećnicu i pretpostavljati da će im trajati pet godina, nakon čega će je morati zamijeniti. Dakle, u njihovim knjigama, oni će pretrpjeti “udarac“ od 2.000 dolara u svakoj od sljedećih pet godina.
PITANJE: Čini se da to na neki način ima smisla...
ODGOVOR: Na neki način je tako, ali postoje razlike. Ne morate platiti pećnicu da radi za vas, ali morate platiti Lukakuu plaću, kao i računati troškova za njegov transfer (visina odštete), a pećnicu možete prodati iz “druge ruke” na tržištu, kome god želite.
Lukaku, naravno, mora pristati na prodaju. A ako mu istekne ugovor, postaje slobodan igrač i odlazi besplatno, nešto što pećnica, vjerojatno, neće učiniti.
PITANJE: Pa u čemu je problem?
ODGOVOR: Nema problema s Lukakuom, osim činjenice da je pomalo upitno razmišljati o ljudskim bićima kao o imovini, ali šire gledano, ovdje postoje dva potencijalna problema. Prvi je očit, a to je ono zbog čega se istražuju Juventus i drugi klubovi - zamjene igrača.
Dat ću vam najočitiji primjer. U ljeto 2020. Juventus je poslao veznjaka Miralema Pjanića u Barcelonu za 60 miliona eura, a istovremeno je za 72 miliona kupio još jednog veznjaka Arthura.
I to je u biti bio slučaj angažmana Arthura za Pjanića plus 12 miliona eura. Mogli su procijeniti Arthura na 12 miliona eura, a Pjanića na nula eura, ili Arthura na 212 miliona eura i Pjanića na 200 miliona eura. Na gotovinskoj osnovi, ne bi bilo nikakve razlike, ali bilo je u interesu oba kluba da dobiju baš ovakve brojke, zbog računovodstva.
Arthur je kupljen za 31 milion eura 2018. za četverogodišnji ugovor i stoga je u Barcinim knjigama imao preostalu vrijednost od 15,5 miliona eura. Potpisao je petogodišnji ugovor s Juventusom, što znači da bi amortizirani godišnji trošak za Juve iznosio 14,4 miliona.
Pjanić je 2016. koštao Juventus 32 miliona eura i potpisao petogodišnji ugovor koji je 2018. produžio na još tri godine, ostavljajući mu preostalu vrijednost od 9,6 miliona eura. I potpisao je četverogodišnji ugovor s Barcelonom, pa je njegov amortizirani godišnji trošak bio 15 miliona eura.
Računajte i oba kluba će izgledati dobro, barem kratkoročno. Barcelona dobija 72 miliona eura za Arthura: oduzmite preostalu vrijednost imovine od 15,5 miliona eura i Pjanićev godišnji trošak od 15 miliona eura i oni su u plusu za 41,5 miliona eura. Juventus prodaje Pjanića za 60 miliona eura: Arthuru oduzmite preostalih 6,4 miliona eura i 14,4 miliona eura amortizacije i oni su porasli za 39 miliona eura.
U slučaju Juvea, istražitelji sugeriraju da su te procjene napuhane samo kako bi mogli pokazati više prihoda od trgovine igračima kako bi njihove knjige izgledale bolje.
PITANJE: Imaju li vlasti slučaj?
ODGOVOR: To je stvar procjene, jer ne postoji objektivna metoda za obračun vrijednosti igrača. No, historija će Pjanića zabilježiti kao jednog od 50 najskupljih igrača.
Među igračima na njegovoj poziciji, centralnim veznjacima, samo su Paul Pogba (105 miliona eura), Frankie De Jong (86 miliona eura), Arthur (72 miliona eura) i Rodri (62 miliona eura) koštali više.
A razlika je u tome što su četiri momka ispred njega na popisu imala 23 godine ili manje kada su ostvarili transfere, dok je Pjanić imao 30 godina. Procjena vrijednosti bi trebala pasti kada igrač dostigne svoje kasne dvadesete i rane tridesete godine.
Dakle, na temelju historijskih mjerila, a ostavimo po strani koliko ti ili ja mislimo da je Pjanić zapravo dobar, taj je transfer vijek privlačio pažnju.
To je samo jedan primjer. Tužitelji sugeriraju da je Juventus zaradio čak 300 miliona eura papirnate kapitalne dobiti nizom sličnih sumnjivih poslova, od kojih su mnogi uključivali manje poznate mlađe igrače (na primjer, napadač Elia Petrelli, koji ima 20 godina i čija se cijela biografija sastoji od 16 nastupa u italijanskoj trećoj ligi i 13 minuta nogometa u Seriji B, poslan je u Genovu za osam miliona eura kao dio dogovora u kojem je Nicolo Rovella postao igrač Juventusa u januaru 2021.)
Naravno, nisu oni jedini klub koji je pod istragom, ali problem je ko će reći da Pjanić nije vrijedio 60 miliona eura ili da Petrelli nije vrijedio osam miliona? Klubovi stalno preplaćuju igrače.
PITANJE: Čini se kao kršenje duha, ako ne i slova, zakona (ili barem, računovodstvenih načela)...
ODGOVOR: Možda i jest. Je li to protuzakonito ili ne i možete li dokazati da je protuzakonito, da li je dio neke namjerne obmane, druga je stvar.(u Juventusovom slučaju istraga je šira, traže se drugi oblici malverzacija).
U širem smislu, treba iznijeti dokaze, a Juve bi to mogao učiniti, da je sve ovo daleko od obmane. Klub se nalazi na berzi, pa su njihovi standardi izvještavanja transparentniji od većine. Svaki je investitor mogao vidjeti zamjenu Pjanića i Arthura i izvući svoje zaključke. Osim toga, 64 posto dionica kluba u vlasništvu je “Exora”, holdinga obitelji Agnelli, a Andrea Agnelli je predsjednik kluba, pa se ne čini da je prevaren.
Problem je, kako ja vidim, u tome što su se brojni klubovi upuštali u ovakve smicalice -- uglavnom kako bi stekli fiskalne prednosti ili pokazali papirnate profite kako bi ispunili smjernice lige ili čak samo izbjegli ubrizgavanje kapitala u kratkom roku. A pravila bi trebala biti ista za sve, ne bi trebali ovisiti o tome koliko su vaše računovođe pametne ili drske.
PITANJE: Ranije ste rekli da postoji širi problem...
ODGOVOR: Da. Navest ću ti tri razloga. Kao prvo, praksa trgovanja igračima ovisi o posrednicima, menadžerima, kako bi se dogovorili, a to je uglavnom nereguliran, mutan posao.
UEFA obraća pozornost na ovo pitanje, ali jasno je da je za cijeli proces transfera potrebna veća transparentnost i više smjernica vladajućih nogometnih tijela.
Drugo, oslanjanje na razmjene igrača, kako bi se izbalansirale knjige, može biti izuzetno dobro za neke klubove. “Swiss Ramble” procjenjuje da je u proteklom desetljeću, samo u engleskoj Premier ligi, Chelsea zaradio 800 miliona dolara, Liverpool 475 miliona, a Arsenal 470 miliona dolara -- ali to nije ni blizu tako stabilan prihod kao, recimo, posjeta stadionima ili medijski prihod. A kad ne možete (ili ne želite) prodati, stvari mogu postati “čupave”.
Pogotovo ako se uključite u vrste transakcija poput spomenutih sumnjivih razmjena. Rizik je da jednostavno odgodite troškove, a oni postaju sve veći i veći.
PITANJE: Pa kako to popraviti? I treba li uopće popraviti?
ODGOVOR: Mislim da je potrebno popraviti. Više transparentnosti bi pomoglo, uvijek je tako. Nisam siguran da treba ići tako daleko kao FIFPro prije nekoliko godina, kada je predložio potpuno ukidanje naknada za transfere, ali u nekom trenutku trebamo neke smjernice o tome koja je zapravo svrha timova.
Da, bave se sportom, a to je i zabava, a finansiraju se na različite načine. No, treba li ovaj dio poslovanja, posebno kada se radi na generiranju prihoda, a ne poboljšanju rezultata, biti dio toga? I treba li to biti razmatrano kada licenciramo klubove i procjenjujemo njihovo finansijsko stanje? Postoje li bolje računovodstvene prakse koje možemo koristiti za utvrđivanje finansijskog zdravlja kluba?
Pretpostavljam da postoje načini koji bolje odgovaraju nečemu što je djelomično sport, djelomično zabava i djelomično poslovanje. Što se ostalog tiče, svakako treba razgovarati.
