Životne priče

Bila je zakleta suparnica Lepe Brene i jedna od najljepših Jugoslovenki, a onda je sve krenulo nizbrdo

Tatjana Tanja Pujin je odrasla je u Čačku i oduvijek je znala da će biti glumica. U Jugoslaviji je redovno bila na listama top 10 najseksepilnijih žena na filmu.

Međutim, svoje ljepote nikad nije bila svjesna. U Srbiji ne živi već više od 30 godina, a od svog zanimanja digla je ruke. Publika je pamti po ostvarenjima "Hajde da se volimo" s Lepom Brenom (bile su ljute suparnice), "Oktoberfest" i "Poslednji valcer u Sarajevu", kao i seriji "Bolji život".

Za Kurir je o svom životu govorila u ispovijesti čije dijelove vam prenosimo:

"Glumu sam upisala odmah poslije te tragedije, i to zašto što je tu bio prvo prijemni ispit. U klasu su me primili Arsa Jovanović i Mirjana Karanović. Iz moje klase danas lijepo radi Vladan Dujović, Bojana Kovačević, koja je snimala seriju "Aviondžije", Violeta Kroker se ne bavi glumom, Rade Lazarević je kao Dafina prevario neke ljude za pare i pobjegao za London... Glumu je s nama završila i majka Baka Praseta Vesna Lončarević, koja se sada zove Anastasija.

Ne znam kakvu sam to harizmu imala, ali mene su i 20 godina poslije odlaska iz Srbije mediji i novine zvali da im pričam o svom životu. Radila sam poslije godinama dokumentarce i od toga sam živjela. Poslije me je i to zasitilo i onda sam krenula dalje. Bavila sam se i računarima, ugostiteljstvom i poslije toga je moj posao bila moja mama. Ona se razboljela i trebala joj je moja pomoć.

Gluma me više ne zanima. Kad nisam onda odigrala, ne bih ni sada. Volim da gledam serije, filmove, predstave i svoje kolege. I dalje imam tu ljubav i neku vrstu instinkta i srećna sam kad ih vidim da rade. Ne moraju te serije uvijek da budu vrhunske i nemam s tim problem, jer je svima potreban novac da bi normalno živjeli i mogli da plate račune. Tužna sam što za neke dobre i dalje nema uloga.

"Oktoberfest" je bio prvi film koji sam snimila. Nisam bila svjesna da će biti toliko značajan. Htjeli su da me izbace s fakulteta zbog tog filma. Dekan nije bio blagonaklon prema mom profesoru. Snimila sam ga i nije mi žao. Izabrala sam dobar put, ali nisam željela poslije da ga nastavim. Ne sjećam se ni kako sam dobila ulogu. Nisam sigurna da li su me našli na ulici i pozvali na probno snimanje ili na hodniku Fakulteta dramskih umjetnosti. Pokojni Dragan Kresoja je rekao: "To je ta mala i uzimamo je." Ušla sam u taj svijet. Mene je to strašno zabavljalo. Stalno sam se smijala. Bata Živojinović je došao na set, snimali smo neku scenu u tramvaju, a vrištala sam od smijeha, stegao mi je ruku i rekao: "Prestani da se smiješ, ovdje svi moramo da budemo ozbiljni!"

Cijeli svijet sam gledala kroz roze naočare.

Na jednom prijemu nedavno sam srela Lepu Brenu. Ona mi je tada rekla da svaki put kad me vidi, sjeti se najljepšeg perioda svog života. To je bio i moj najljepši period. To su bili dani bezbrižnosti u svemu. Prvo što ste mladi, a onda jer vam je krenulo i svi vas zovu. Film "Hajde da se volimo" pokazao mi je da mogu još mnoge stvari da radim", priča ona. 

Nakon što je devedesetih godina odlučila da se povuče sa glumačke scene, novo životno poglavlje otvorila je u Italiji, sa suprugom Italijanom.

Tanja Pujin se udala za političara Đulijana Červinija, savjetnika pres-kabineta predsjednika Italije. Par se najprije vjenčao na Baliju, a drugi put su bračne zavjete razmenili u Rimu 2013. godine.

"Nemam želju da se vratim na veliko platno. Prošlo me je. Glumac mora da se igra, a ja sam tu želju izgubila u sebi. Mene više to ne zabavlja. Posljednji film sam snimila "Belle Epoque" (ili "Poslednji valcer u Sarajevu"), režisera Nikole Stojanovića, i već tada se govorilo biće rata. Tri dana nakon završetka rada počeo je sukob. Ljudi s kojima sam do juče sjedila izgubili su razum. Pitala sam se tada šta ja tražim u takvoj zemlji, kakav posao, ne mogu da se zanosim glumom, gdje su prijatelji jedan na drugog digli ruku.

U Italiji sam bila na nekoliko probnih snimanja. Kod njih nema akademija, nego glumačkih škola. Pozorište im je slabije nego naše. Uradila sam film s Frančeskom Rosijem i rekla sam dosta.

Mene je u životu zanimalo sve da naučim, od farbanja do betoniranja. Sada imam svoju organsku baštu. Sada radim tu svoju njivu i volim da putujem. Njiva se nalazi u okviru škole i tu se nalazi kuća koju koriste djeca sa autizmom. Oni sade i bave se poljoprivredom. Moja drugarica je usvojila jednu djevojčicu iz Kine, a ja sam došla na zabavu i otkrila da se taj kompleks nalazi iza moje zgrade. To je mali raj. Sve je tu organsko. Paralelno s glumom sam počela da studiram i poljoprivredni fakultet. Šest mjeseci sam tu dolazila i molila sam da dobijem tu parcelu. Cijeli projekat je osmišljen da se ta bolesna djeca ne bi zatvarala u bolnice, već kako može da im se pomogne".