Sila je to, sine, sila! Citat je to iz nekog filma, knjige, možda vica ili anegdote, ne sjećam se, ali u repu glave i danas zvoni na spomen Njemačke.
U bilo kojoj sferi, a posljednja dvije sedmice u sportu. Olimpijskom sportu. Još preciznije, u sportskim disciplinama koje su u programu Ljetnih olimpijskih igara. No, kada pogledam na ljestvicu medalja ovdje u Parizu, ta se rečenica pretvara u: Njemačka je sila, bila. Nije više onakva kakvom je mi rođeni u sedamdesetim godina prošloga stoljeća pamtimo. Naprotiv, tada su bile dvije njemačke sile, istočna i zapadna, a danas, kada je ujedinjena, Njemačka je u silaznoj putanji.
Preglede u tablicama koje su prilog ovome tekstu započeli smo s učinkom na Olimpijskim igrama koje su se 1988. godine održale u Seulu. Tada to nismo znali, ali bile su to posljednje Igre na kojima su Nijemci nastupali u dvije države, Zapadnoj i Istočnoj. I toliko su bili moćni u sportu, tako da su na ljestvici medalja zauzeli treće i peto mjesto, s time da je bila velika razlika između DDR-a (Deutsche Demokratische Republik) i BRD-a (Bundesrepublik Deutschland). Istočnjaci su se borili sa Sovjetskim Savezom i SAD-om za prva tri mjesta, a zapadnjaci s ostatkom svijeta za četvrto.
Dvije godine kasnije Njemačka se ujedinila, a u povratničkom zajedničkom nastupu 1992. godine u Barceloni, Njemačka je bila treća najuspješnija država. Isti redni broj pored svog imena zadržali su i četiri godine kasnije, u Atlanti, a nakon toga uslijedio je pad. Lagano plesanje po rubu topa 5 nacija, a u Tokiju prije tri godine i ovih dana u Parizu na granici topa 10.
Za četiri godine u Los Angelesu jedva ćemo biti u top 15, prema medaljama na Olimpijskim igrama - rekao mi je Kilian Gaffry, novinar dnevnog lista Bilda, jedan od onih koji je zabrinut za status sporta u Njemačkoj. Za razliku od mnogih u Hrvatskoj, koji su iznenađeni, njemački kolega koji je također ovdje u Parizu, samo je razočaran. Iznenađen nije jer je to proces koji se pred njegovim očima događa već godinama.
U hladnoratovsko doba sport je bio politički projekt za dokazivanje svijetu ispravnosti uređenja Istočne Njemačke, čiji dio je bilo i dopingiranje, a i zapadnonjemački političari tada su odobravali veća ulaganja u sport kako ne bi previše zaostali. Olimpijske igre u Barceloni 1992. Nijemci pamte kao prvi zajednički nastup u kojem su mljeli konkurenciju koristeći snagu oba sustava.
Dio njemačkih novinara koji su posljednjih dana komentirali tu situaciju, u svojim tekstovima navode da su i odlični rezultati iz 1996. godine bili posljedica istočnonjemačke sportske infrastrukture, stručnjaka i dopingiranja u prethodnom desetljeću.
"To je bilo posljednje doba u kojem je postojao pravi plan za razvoj sporta, kao što postoji u drugim zemljama. Svake godine sve je lošije. I same sportske organizacije u Njemačkoj kažu da to nije kraj, očekuju da ćemo 2028. godine dotaknuti dno - ističe Gaffry.
U trenutku pisanja ovoga teksta, kada su do kraja sportskih natjecanja u gradu ljubavi bila preostala još tri dana, Njemačka je imala ozbiljan manjak medalja u odnosu na Tokio prije tri godine, a dodatnu bol nanosi podatak da na ovoljetnim Igrama ne sudjeluje Rusija.
To znači da je u ponudi bilo nekih 60 do 80 medalja više, onih koje bi inače završile kod ruskih sportašica i sportaša. Aktualne brojke pokazuju da je jako malo njih, a možda niti jedna, završila na njemačkim plećima. Inače, jedan od zanimljivijih priloga priči o krizi i padu njemačkog sporta jest i podatak da na prošlogodišnjem Svjetskom atletskom prvenstvu nisu osvojili niti jednu medalju.
Gaffry je kao jedan od glavnih razloga slabih njemačkih rezultata naveo slaba novčana ulaganja i pogreške u organizaciji sustava sporta u državi. Eto, kao da smo u Hrvatskoj, čija je ekonomija puno, puno, puno slabija od Njemačke. I oni i mi žalimo se na pomanjkanje novca u sportu…
"Ove godine država je u sport uložila samo 280 miliona eura, što je 20 miliona manje nego godinu ranije. Navest ću vam jedan primjer. Američko sveučilište University of Texas u ovogodišnji sportski program uložilo je 280 miliona dolara.
Dakle, otprilike sličan iznos kao za cijelu Njemačku, državu s više od 80 miliona stanovnika. Bez obzira na to što se europski i američki sustav sporta ne mogu uspoređivati, taj podatak puno toga pokazuje.
Nedostatak novca na rezultate utječe u nekoliko krakova, a jedan od najvažnijih je da zbog tog razloga sve više najboljih trenera odlazi raditi u druge države i postaju konkurenti njemačkim reprezentacijama.
"Yvonne Bönisch, osvajačica zlatne medalje u judu 2004. u Ateni, danas je glavna trenerica u Austriji, a prije je trenirala judašice u Izraelu. Richard Trautmann osvojio je dvije olimpijske medalje, prešao u trenere, i ovdje je s reprezentacijom Azerbajdžana, koja ima dva olimpijska pobjednika. Izvrsni su to treneri koje je Njemačka izgubila jer druge države bolje plaćaju. I to nisu jedini slučajevi - naglasio je Gaffry.
Nogomet je kanibal koji proždire ostale sportove. Europska i Svjetska plivačka prvenstva ne mogu se gledati na javnoj televiziji, nacionalna prvenstva u brojnim drugim ljetnim sportovima također nisu dostupna široj javnosti, a dio njih i nikome. Sportskih veličina koje bi mogle i trebale biti uzori i idoli, općenito je sve manje…
"Nemamo više velikih zvijezda, a ako nema zvijezda, onda nema onih s kojima bi se mladi mogli identificirati. Samim time, nema sponzora, a to znači da nema niti novca.
"U pojedinačnim sportovima, poput gimnastike, atletike i plivanja, jako je teško razvijati se. Mi smo velika zemlja, i mnogo sportašica i sportaša ne žele se seliti po državi. Danas nam je konkurencija mala Nizozemska, jer ima bolji sustav, ima olimpijske centre u kojima se koncentriraju znanje i talenti, i onda iz toga izlaze osvajači medalja. Primjerice, grupa oko atletičarke Femke Bol vrlo je uspješna.
Kod nas većina ne želi na takav način funkcionirati, iako ima i svijetlih primjera. U Magdeburgu imamo veliku skupinu plivača za duže distance koja zajedno trenira, tjeraju se međusobno da budu bolji, i prošli tjedan je Lukas Maertens postao olimpijskim pobjednikom na 400 slobodno. I onda naši mladi njega mogu na televiziji gledati samo jednom u četiri godine, kada su na rasporedu Olimpijske igre. Pa kako ćemo mlade privući u plivanje, ako ne mogu vidjeti svog heroja - uzbudio se kolega Gaffry u jednom trenutku.
"Ja živim za sport, ja sam bivši plivač, i znam koliko je teško uspjeti u sportu. Zato me smeta sve to što se događa u našem sportu. Političari samo pričaju, bla, bla, bla, a ništa nam ne koriste. Povijesno smo jedna od najvećih zemalja u svijetu, i naša bi realnost trebala biti borba s Francuskom i Velikom Britanijom da budemo u top 6 zemalja na Olimpijskim igrama, a mi se danas borimo s malom Nizozemskom i strepimo hoćemo li završiti u top 10. To je nedopustivo!
No, ta mala Nizozemska ulaže više novca u sport i ima kvalitetniji sustav od nas. Ne znam, zaista se bojim za Njemačku u LA-u 2028. godine. Valjda ćemo osvojiti šest do osam zlata, ali nećemo biti top 10, nego možda top 15.
Kada su u pitanju političari, sigurno je da na njih utječe i to što u svijetu koji se voli nazivati razvijenijim, demokratičnijim i naprednijim, za status ili procjenu snage i moći pojedine države, Olimpijske igre nisu više nikakav kriterij. Kao što su bile ranije, a posebno u drugoj polovici 20. stoljeća. A kad je tako, kada to ne donosi političke bodove, onda je lakše novac prebaciti na ono što donosi pobjede na izborima.
U sličnoj situaciji, padu na ljestvicama uspješnosti na Olimpijskim igrama, relativno nedavno bila je još jedna europska sila - Velika Britanija. Niti sâm nisam mogao vjerovati podatku da su prije 28 godina u Atlanti Britanci osvojili samo jednu jedincatu zlatnu olimpijsku medalju. Bio je to kolosalni, povijesni neuspjeh u gradu CNN-a i Coca Cole. Ubrzo nakon tog epskog raspada, intenzivirale su se radnje vezane za novu organizaciju Olimpijskih igara i pod vodstvom lorda Sebastiana Coea, London je treći put dobio domaćinstvo, piše Jutarnji.
S obzirom na to da Britanci znaju kako se uspjesi ne ostvaruju na ho-ruk, odmah su počeli i više ulagati u trenere, sportaše i uvjete, kako bi na svojim OI 2012. godine imali rekordan plasman. Napravili su to na tako dobar način da su četiri godine kasnije u Brazilu bili još uspješniji. I to je važno, da ostavština Igara bude nastavak kvalitetnog razvoja sporta. I današnji domaćini Francuzi slave svoje najbolje rezultate i plasmane u povijesti. Pariz je još 2005. godine bio protukandidat, ali je, eto, morao čekati dodatnih 12 godina na svoje treće "Les jeux olympiques".
A Nijemci su, čini se, shvatili da im trebaju Olimpijske igre kako bi se vratili u top 5 svjetskih sportskih sila.
"Baš su nam tu u Parizu političari rekli da ozbiljno razmišljaju o kandidaturi za domaćinstvo Olimpijskih igara 2040. godine, i moje je mišljenje da samo to može spasiti njemački sport. Dat će više novca u sport, jer kad si organizator, onda želiš rekordne rezultate i biti u vrhu ljestvice medalja. Ali s time bi trebalo krenuti što prije, kako bismo za 16 godina imali rekordne Igre. Za četiri godine, u Los Angelesu, sigurno nećemo biti bolji nego što smo danas - zaključuje Gaffry.
