Svi znamo za Tonija Kukoča, Dinu Rađu, a naravno i Krešimira Ćosića i Božu Maljkovića.
No, potpuno zaboravljeno ime je Mihailo Manović Cvrca, legendarni košarkaš splitske Jugoplastike! Rođeni Beograđanin koji je više od desetljeća proveo u Jugoplastici, košarku je počeo igrati u Radničkom iz Crvenog križa, a sada živi od skupljanja boca u Splitu, zaboravljenom od svih!
"Stariji gospodin koji skuplja boce po kontejnerima, nažalost, već je odavno dio hrvatske svakodnevice. Dosta umirovljenih prosvjetnih radnika dovedeno je upravo na takav rub egzistencije, ali jedan od onih koji se uklapa u navedeni opis u Splitu ne pripada onoj hordi ljudi koji su nekada bili, kao što su mnogi - visoko cijenjeni građani uveli su djecu u svijet znanja, živjeli sretno od svoje plaće i imali socijalna prava koja - ah, kakva konkurencija s! omladinska reprezentacija Jugoslavije.
"Bio sam 'enfant terribl' svoje generacije, dječak koji je imao sjajnu sportsku karijeru, koju sam i ostvario. Moj uspon je počeo kada sam kao 16-godišnjak, nakon igranja u prvom timu Radničkog, prešao u Split, koji je 13. januara 1968. godine, odlukom Gradskog odbora Jugoslavije, Jugoplastika postala službeni sponzor kluba s Radničkim”, rekao je.
'Bio sam Žuti, a sada živim od žutih kontejnera'
U potresnom intervjuu koji je dao Mihailo Manović istaknuo je kako ima neke simbolike u tome što sada živi od skupljanja u kontejnere…"Skupljam boce u kontejnere po Splitu. Ima tu neke simbolike / bio sam žut, To je bila boja Jugoplastikinih dresova, a ja sam nakon svih sjajnih rezultata zaboravljen, nekada više, nekada manje, ali ja sam sklon zaboravljanju", rekao je Mihajlo Manović u intervjuu za "Mozzart Sport".
Iako kaže da je “sklono zaboravljao”, ipak voli svoj Split. rekao je za "Slobodnu Dalmaciju" da tamo još uvijek ima sretnih dana, a posebno je sretan kad ga puste u kazalište! "I ja bih volio da mogu češće ići u kazalište, ali ne mogu se požaliti na to jer me ponekad prijateljica zove kad ima karte. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u Uveče ljeti, nakon dugog vrućeg dana, kada skupim dovoljno boca prethodnog dana, nije me sram, to je tako, to je moje", rekao je bivši košarkaš.
Slomila ga smrt sina
Nakon igračke karijere bavio se biznisom, ali nije uspio, a onda je došao rat. S obitelji je morao pobjeći u Beograd, a tamo mu je košarku počeo igrati sin Jovan. Igrao je na poziciji playmakera, počeo je u Beogradu, a najviše je briljirao u Hrvatskoj i Portugalu. U Pirinejima je igrao za Ovarense i Portugal Telekom, u Hrvatskoj za Alkar i Split, ali i za Dijon, Makedonikos i Prištinu. Upravo je završio sezonu u Prištini, došao u Beograd i greškom poginuo!
"Kada je počeo rat, moj sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Opet sam se snašao, 1994. postao sam trener prve momčadi BASK-a, pa sportski direktor. Primao sam plaću, živio, Sin mi je odrastao i sve se nekako poklopilo, međutim, moj sin je ubijen iz temelja 2007. godine, kada je bio na pragu 30. godine, a ja sam imao 58 godina. imao zdravstvenih problema kada je obolio od raka, pa je bio na rubu smrti i uspio se izvući. "Teško sam se razbolio, operirao sam bubrege, žučni mjehur i dvanaestopalačno crijevo, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u mirovinu, majka mi je umrla, sestra također. Ostao sam sam, bez ičega i odlučio sam se vratiti u Split. Kako god da je bilo prije četiri godine… Još 1960-ih sam odabrao život u Splitu jer mi je taj grad pružio najviše radosti.
Jovan Manović je 2007. godine ubijen u kafiću "Zodijak" greškom, jer su u obračunu dvije kriminalne grupe 9. maja mislili da je prijatelj Andrije Draškovića. Plaćeni ubica Milanko Ivanović (21) iz Čajetine osuđen je zajedno s Bojanom Bačkovićem iz Užica na ukupno 40 godina zatvora. Tom prilikom je strijeljan Mirko Nikolić zvani Crnogorac, ali je preživio.
